Afro-Amerikanci, kako je valjda politički korektno nazivati crnu populaciju američkog kontinenta, su naprosto krivi za sve.
Kako kaže odavno neupitna maksima “Bluz je imao bebu, ime joj je rokenrol”, potpuno je jasno ko stoji iza cijele stvari. Da li je na Raskršću bilo petljavine sa Sotonom, o tome ne postoje baš jasni dokazi, ali crni ljudi Sjeverne Amerike su zakotrljali priču i kao takvi snose najveću krivicu, ali i zasluge što je ona tako moćna u svim njenim obličjima.
Gotovo da je nemoguće pronaći muzički idiom u kojem nisu superiorni bijelom čovjeku koji opet teško da može da se pohvali da je neki sam smislio. Tek tu i tamo, ponajviše gdje ne treba previše duše, u raznim elektronskim i sintetičkim muzičkim pravcima, crnog čovjeka gotovo da i nema. Ovo naravno ne vodi ka zaključku da se bijeli učenici nisu dokazali u izvorno crnim formama, ali vodi ka jednom drugom zbog kojeg nastaje današnja kolumna. Naime, nema ih u gospelu tzv. crnačkoj duhovnoj muzici prirodno rezervisanoj za potomke onih koji su brodovima dolazili na američko tlo, ali uglavnom u potpalublju.
Ta je duhovna muzika bila izvor iz kojeg su potekli neki od najboljih i najvažnijih glasova soula i funka, kao što su Sam Cooke ili pak naši današnji junaci The Staple Singers, tačnije nastavljač njihove karijere, briljantna Mavis Staples. Ona je nedavno objavila album “If All I Was Was Black”, a gotovo istovremeno pojavila se kompilacija “Stax Classics” koja je sastavljena od najboljih momenata The Staple Singers u periodu kad su radili za čuvenu kuću Stax.
Taj se period i poklapa sa kreativnim zenitom “Tatice” Staplesa i njegovih kćeri Cleothe, Yvonne i Mavis te sina Pervisa koji je povremeno takođe bio dio te legende. Koliko su veliki bili najbolje govori i to da su se našli među najprobranijom ekipom gostiju ikad, a to je bio “The Last Waltz”, naravno The Band. Ko tamo nije bio taj nije ni valjao, pa su tako nastupili rame uz rame sa Dylanom, Vanom Morrisonom, Neil Youngom, Claptonom, Dr. Johnom, Joni Mitchell…
Da ovo ne bi zaličilo na čas istorije, još samo toliko da su njihove pjesme izrasle na fundamentu gospela bile čak i nezvanične himne velikog pokreta za emancipaciju crne Amerike u šezdesetim predvođenog Martinom Lutherom Kingom. Na ovom mjestu se već pisalo da je jedan od najboljih albuma 2017. godine, “Freedom Highvay” Rhiannon Giddens nazvan upravo po njihovoj pjesmi. Vrijedi ih poslušati još jednom jer iako sestre Staples možda nemaju eruptivnu snagu jedne Arethe ili pak Mahalije Jackson, sve to nadoknađuju pa čak i nadmašuju nečuvenom sugestivnošću interpretacije.
Sve to što je važilo tada jednako važi i danas, kad je u pitanju njihova perjanica, Mavis. Nakon serije prilično neujednačenih solo-albuma, a gdje je nepotrebno koketirala i sa discom, bilo je potrebno da se prije sedam godina pojavi guru u liku Jeffa Tweedyja koji je odigrao vrlo sličnu ulogu kao i Jack White sa produkcijama sjajnih povratničkih albuma Lorette Lynn i Wande Jackson.
Ta saradnja započeta albumom “You Are Not Alone”, nastavljena sa “One True Vine” i samo nakratko prekinuta sa “Livin’ on a High Note” gdje je producentsku palicu preuzeo M Ward, krunisana je ovogodišnjim albumom koji je u punom smislu autorski. Za razliku od pomenutih gdje je Jeff samo dopunjavao svojim pjesmama razne standarde koji su obrađivani ovdje su sve pjesme njegove. Malo je reći da je Tweedy pristupio pisanju istih sa istančanim osjećajem za detalj i sa besprekornim poznavanjem opusa sada već 78 godina mlade Mavis. Teško da bi bolji posao napravio i veliki Robbie Robertson koji sigurno zna šta biva kad daš svoju pjesmu u ruke takvoj majstorici. Vidi pod možda najboljom obradom “The Weight” ikad:
Tweedy je znao ono što i Roebuck “Pops” Staples, da nije dovoljan samo gospel da prenesete poruku “da promjena će doći”. Bilo je potrebno uviti ga u funk & soul oblatnu, baš kao što su to radili neki drugi veliki propovjednici poput Curtisa Mayfielda ili Marvina Gayea. U tom obličju, meda i žuči, izgovorene su i otpjevane neke velike istine. Na albumu “If All I Was Was Black” te istine spjevao je jedan bijeli čovjek, ali vjerujem da nećemo lako naći nekog, bilo koje boje kože, ko ne bi vjerovao Mavis kad zapjeva:
“Kad kazuju njihove laži
Šire glasine svoje
Ja znam da ljudi su još uvijek
I da trebaju ljubav moju.”
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.