Malo zbog dočeka Nove na kojem su svirali u Beogradu, malo zbog nedavnih akustičnih koncerata a ponajviše zbog potrebe da se nakon Dugmeta, Azre i drugih manje-više počivših velikih rokenrol imena na ovom mjestu pozabavimo jednim koje spada u tu plejadu, danas o Ribljoj čorbi.
Borislav Đorđević, a ovo je priča o njemu, bez obzira što je u njoj bilo aktera poput Bajage koji su povremeno izbijali čak i u prvi plan, je jedna od teško uhvatljivih figura domaćeg rokenrola. Većina onih koji se pominju u istoj ligi s njim (Bregović, Štulić…) uspjevala je da se surva i nikad ne vrati na visove na kojima su bili. Ali niko kao Bora koji je tvrdoglavo odbijao da se preda i povuče, ostajući u vidokrugu u kojem su njegove greške i posrtanja bila najjasnije vidljive.
Cijela stvar je odavno otišla dođavola i tiraži od par stotina hiljada primjeraka koje je Čorba s lakoćom dostizala su odavno prošlost, ali to nije glavni problem ovog pjesnika iz Čačka.
Najveći neprijatelj krio se i krije se u njemu samom. Kontradikcije unutar tek jednog čovjeka su malo gdje bile tako izražene kao kod njega. Od nekad vrhunskog autora tzv. akustične muzike u grupi Suncokret, preko noći se presvukao u skoro pa hevi-metalca u Ribljoj čorbi. Isti pjesnik koji je istinske životne drame pretakao u vrhunske, bolne pjesme je u sebi nosio i humpa-cumpa gen koji je zaslužan za čitavu seriju pjesmica-doskočica teško spojivih sa ovim prvim.
Možda je najbolje grupisati ih pa vidjeti kolika je to podvojenost. U prvoj grupi bi se tako našle teškim bojama obojene:
“Lutka sa naslovne strane”, “Ostani đubre do kraja”, “Rekla je”, “Pobeći negde”, “Dobro jutro”, “Kad padne noć”, “Napolju”, “Celu noć te sanjam”, “Prokleto sam”, “Ja je gledam kako spava”, “Tamna je noć”, “Ljubav ovde više ne stanuje” te na kraju ”Pogledaj dom svoj anđele”, kao lako moguće sam vrh cijelog njegovog opusa.
U drugoj su pak one gdje je neki đavo tjerao Boru da bude valjda duhovit, dakle, pjesme kratkotrajnog efekta koje se lako zaboravljaju:
“Draga, ne budi peder”, “Kazablanka”, “Disko-mišić”, “Amsterdam”, “Nemoj da ideš mojom ulicom”, “Avionu, slomiću ti krila”, i da ne nabrajam dalje sunovrate koji su se geometrijskom progresijom množili kako je odmicala karijera. U poređenju sa njima gorenavedene pjesmice su još i simfonije.
Dovoljno je reći da je u nekom svom delirijumu Bora doveo okorjelog kriminalca Kristijana Golubovića da mu gostuje na jednoj od takvih. Ne može se reći da su baš sve od njih bile lišene šarma koji je oduvijek krasio Borinu poeziju i ličnost, ali isto tako je jasno da je muzika čak i prečesto bila u službi stihova pa je tako Gillanov basista John McCoy koji je producirao nekoliko Čorbinih albuma bio iskren kad je izjavio da mora da nešto ima u tim stihovima koje on naravno uopšte ne razumije. U muzici odvojenoj od stihova ta se veličina nije baš uvijek mogla čuti i ostvariti.
Poseban “krug pakla” je vezan za političarenje i naknadnu hrabrost da se obračunava sa komunizmom i Velikim vođom kad njega već odavno bilo nije. “Al Kapone”, “Tito je vaš”, “Član mafije” i slični biseri su došli prekasno da bi bili shvaćeni ikako drugačije nego burleska. Uostalom, iako nisam uvjeren da imena grupa imaju neko posebno značenje, način na koji je ova dobila ime je ipak previše degutantan i samo uz krajnju dobronamjernost mogu da ga pripišem alkoholisanoj “duhovitosti” autora.
Nije neka velika tajna da je alkohol jedan od glavnih krivaca zašto je jedan briljantni talent uspio da se sroza u nebrojene gafove i saradnje poput one sa Bajom Malim Knindžom ili da se nešto razračunava sa Jurom Stublićem koji se takođe nije proslavio svojom kvazipacifističkom “E, moj druže beogradski”. Jura i Bora jesu dobar primjer propasti autora velikog kalibra. Pri čemu je za razliku od Bore koji je bio i ostao ukorijenjen na Balkanu (što samo po sebi ne mora bude ništa loše), Jura, dostigavši neke potpuno evropske standard sa svojim Filmom, propao još gore.
Da u Bori nije nikad do kraja zamro nerv velikog pjesnika govori i prosto poređenje dvaju pjesama gotovo istog naziva, njegove “Ja je gledam kako spava” i Husove “Gledam je dok spava”, a koje imaju praktično istu temu. Borini stihovi “A ja sedim uzaludan, i gledam je hipnotisan, sav zaljubljen i otpisan” i “Ona diše, sve miriše, ne treba mi niko više” sa lakoćom nadmašuju inače sasvim dobru pjesmu možda najprofesionalnijeg benda ovih prostora ikad, Parnog valjka. Eh, da u toj pjesmi postoji i nešto što Čorbu čuva od potpunog zanemarivanja kao muzički bitnog benda, gitara Vidoje Božinovića poznatijeg kao Đumbir, ups, Džindžer. Znam da zvuči paradoksalno ali njegove solo partije čine da se smrznete od topline.
I eto, tako je Riblja čorba predvođena svojim ruiniranim vođom, nekad pobjednikom anketa ženskih magazina o najpoželjnijem muškarcu, potrajala gotovo četiri decenije. Bogomdan talent jednog čovjeka podigao ih je do samog vrha, ali ih je neka druga supstanca unutar tog istog talenta spuštala i jako nisko. Do te mjere da su se mnogi okrenuli i precrtali ovaj bend sa svog horizonta. Vjerovatno ipak jako i ishitreno jer za pjesnike uvijek mora da se ostavi više tolerancije nego za ostale smrtnike. Znate već ono “čuđenje u svijetu” i tako to.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.