Navršile su se tačno dvije decenije od ubistva Ivana Stambolića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije i bliskog prijatelja i saradnika Slobodana Miloševića.
Presudom Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu, 2005. godine za ubistvo su osuđeni pripadnici nekadašnje Jedinice za specijalne operacije Službe državne bezbjednosti. I u prvostepenoj i u pravosnažnoj presudi, donijetoj 2007. godine, kao nalogodavac zločina označen je Slobodan Milošević, potonji predsjednik SRJ.
Bila je to prva presuda kojom je Milošević direktno označen kao naručilac političkog ubistva, ali i kao čovjek koji je za „obračun” sa političkim neistomišljenicima, koristio pripadnike JSO. Nikada mu, međutim, nije suđeno, jer se nalazio u Hagu gdje je protiv njega vođen postupak za ratne zločine.
Mioljub Vitorović, postupajući tužilac u procesu protiv okrivljenih pripadnika JSO, javno je to kazao iznoseći završnu riječ na prvostepenom suđenju. Nedvosmisleno je optužio Slobodana Miloševića i njegovu suprugu Mirjanu Marković da su naručivali ubistva političkih protivnika.
– Sudimo organizaciji za ubijanje, odnosno, odredu DB-a namijenjenom za likvidacije, ali šta je sa organizacijom ili njenim dijelovima, koji su bili ili su još u ekonomiji, pravosuđu, policiji, medijima, politici i koja, u strahu da ne bude otkrivena, podržava ovakve odbrane okrivljenih i održava ih u zabludi da će se sve po njih povoljno riješiti? U ovom trenutku nijedna institucija u zemlji ne brani zemlju u toj mjeri kao što to radi ovaj sud. Vaša odgovornost je toliko veća, ali te odgovornosti ne treba se bojati. Naprotiv, istorija je zabilježila zlo, istorija očekuje odgovor. Odgovor ovog suda treba da bude takav da ne padne pod udar istorije. Sve što nije adekvatan odgovor na zlo režima Slobodana Miloševića istorija će osuditi – rekao je, pored ostalog, tužilac Vitorović.
Istoričari i poznavaoci tadašnjih političkih prilika, ocijenili su da je Milošević odlučio da ukloni Stambolića iz straha da bi mu on mogao biti ozbiljan politički protivnik. Do razlaza dojučerašnjih prijatelja i saradnika došlo je u septembru 1987. godine na sada, već čuvenoj, Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Povod za politički sudar, ocijenjeno je kasnije, bio je različit pogled Stambolića i Miloševića na riješenje kosovskog problema. Dok je Miloševićev nastup bio populistički, Stambolić se zalagao za kompromise, pregovore i znatno mekše postupanje pri rješenju kosovskog pitanja.
Dva mjeseca po održavanju sjednice, Stambolić je bio prinuđen da napusti položaj predsjednika Predsjedništva Srbije i povuče se iz javnog života.
Mjesec dana pred izbore 2000. godine, tačnije 25. avgusta, Stambolić je nestao. Upitana da prokomentariše nestanak, Mirjana Marković je, kako su navodili mediji, odgovorila:
– Pitajte Stambolićevu ženu gdje joj je muž odšetao.
Ostaci tijela nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije pronađeni su 27. marta 2003. godine na Fruškoj gori, u vrijeme policijske akcije „Sablja”. Nenad Šare, pripadnik JSO koji je, kako je priznao pred tužilaštvom i sudom, učestvovao u otmici i likvidaciji Stambolića, prvi je progovorio o zločinu. Prema njegovom svjedočenju, egzekutori su sačekali Stambolića dok je rekreativno trčao u Košutnjaku i uz prijetnju oružjem i pokazivanjem službenih policijskih legitimacija, natjerali ga da uđe u bijeli kombi. Odvezen je, prema riječima Šarea, na Frušku goru gdje je ubijen i bačen u jamu sa živim krečom.
Stambolićev sin Ivan, kazao je u jednoj od izjava za medije da su viđali bijeli kombi i neki „jugo” ispred zgrade, momke koji se motaju, ali da se Ivan nije plašio.
– Predlagali su mu da se skloni, da ode iz Srbije u Sloveniju, Mađarsku, pa čak i u BiH, a on je govorio: „Nikome zla nisam nanio, neću da bježim, ne bojim se. Šta bude bilo, biće.” Bio je svjestan da do toga može da dođe, ali nije htio da se sklanja pred ološem. Rekao mi je: „Uvijek sam se trudio da pomognem ljudima, da učinim, neću da se plašim i bježim – ispričao je Veljko Stambolić.
Za zločin nad njegovim ocem optužio je Mirjanu Marković, suprugu Slobodana Miloševića.
– Ona stoji iza cijele priče. Uticala je na Slobinu odluku da moj otac bude ubijen, jer nije mogla da ga smisli – naveo je u jednoj od izjava za medije Veljko Stambolić.
Sin ubijenog nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije kazao je i da nije bilo ubistva premijera Zorana Đinđića, članovi porodice nikada ne bi saznali gdje je Stambolić završio.
– Malo suludo zvuči da zahvaljujem čovjeku koji je učestvovao u ubistvu, ali ipak dugujem tom Nenadu Šareu, koji je pokazao jamu u koju je bačen moj otac – kazao je Veljko Stambolić.
Članovi porodice Stambolić, kako je Veljko rekao za „Politiku”, ne žele više da govore za medije. Tako su se, kaže, dogovorili. Drago im je, naveo je Veljko, što se i dalje govori i piše o ubistvu, a potom zamolio da ga ne tjeramo da prekrši dogovor koji ima sa majkom i sestrom.
Ivan Stambolić sahranjen je 8. aprila 2003. godine na beogradskom Topčiderskom groblju. Na vječni počinak ispraćen je uz najveće državne i vojne počasti.
„Sablja” bila presudna za otkrivanje ubica
Nikola Barović, punomoćnik porodice Stambolić u postupku protiv okrivljenih za ubistvo Ivana Stambolića, kaže za „Politiku” da je malo vjerovatno da bi tijelo nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva bilo otkriveno da nije sprovedena policijska akcija „Sablja” poslije ubistva premijera Zorana Đinđića. Dodaje i da je utvrđena odgovornost Slobodana Miloševića.
– U izreci presude navedeno je da je nalogodavac Slobodan Milošević. U presudi piše da je Milorad Ulemek Legija, tadašnji komandant JSO, po nalogu Miloševića, organizovao grupu koja je izvršila ubistvo Ivana Stambolića. Znači presudom je utvrđena Miloševićeva odgovornost u zločinu – kazao je Barović.
Advokat podsjeća da nalogodavci nisu ustanovljeni ni u slučaju ubistva Zorana Đinđića i novinara Slavka Ćuruvije, a da su izvršioci ovih zločina izvedeni pred lice pravde samo upornošću pojedinaca.
Kazne za počinioce
Za ubistvo Stambolića pravosnažno su osuđeni najviši funkcioneri Državne bezbjednosti i pripadnici JSO-a:
Radomir Marković – 15 godina zatvora
Milorad Ulemek Legija, Branko Berček – 40 godina
Nenad Bujošević – 35 godina
Leonid Milivojević, Duško Maričić – 30 godina
Nenad Ilić – 15 godina
Milorad Bracanović – dvije godine
politika.rs
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.