U mnogim kulturama uobičajeno je praznovjerje da ljudi kucaju o drvo kako bi prizvali sreću ili odbili nesreću.
Ipak, dok je izraz “kucati u drvo” poznat od 19. vijeka, čini se da nema univerzalnog dogovora o tome kako je nastao.
Duhovi u stablima
Jedno od najčešćih objašnjenja za ovaj fenomen je običaj iz drevnih poganskih kultura, kao što su Kelti, koji su vjerovali da duhovi i bogovi žive u stablima.
Kucanje o deblo stabla vjerovatno se praktikovalo kako bi se potaknulo dobro raspoloženje. Takođe, to je mogao biti način iskazivanja zahvalnosti za sreću koju čovjek ima.
Još jedna teorija jest da su ljudi kucali o drvo kako bi izbjegli zle duhove ili ih spriječili da slušaju kad su se hvalili zbog svoje sreće, čime se sprečavao preokret njihove sreće u nesreću. U međuvremenu, kršćani često povezuju ovu praksu s drvetom krsta s Hristovog raspeća, piše ”History”.
Noviji fenomen
U prošlosti su poganski narodi vjerovali da duhovi žive u drveću, a da kucanjem po drvetu ljudi mogu zatražiti pomoć dobrih duhova ili da će tom gestom otjerati zle duhove.
Neki istoričari i istraživači smatraju da je kucanje o drvo noviji fenomen. U svojoj knjizi “Zov igrališta” (The Lore of the Playground) britanski folklorista Stiv Roud prati istorijski razvoj dječije igre iz 19. vijeka pod nazivom “Tiggy Touchwood”, vrstu igre u kojoj su igrači imuni od toga da su uhvaćeni kad god dodirnu komad drva poput vrata ili stabla.
Avaz
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.