Kamp Slanica već pet godina postoji kao jedinstvena inicijativa koja okuplja očeve i njihovu djecu u duhu avanture, prijateljstva i odrastanja.
“Svake godine posljednji dan škole krećemo na kamp i to već pet godina zaredom. Ostaje se koliko ko može – neko čitavih 10 dana, neko samo vikend, ali niko ne želi da propusti okupljanje”, objašnjava Jasminko Jovanović, otac koji je i pokrenuo ovaj talas prijateljstva i logorske discipline. On je prvi put sa porodicom posjetio kamp na Slanici, a po povratku predložio prijateljima da tate povedu djecu sami.
Ove godine, broj učesnika oborio je rekord – 30 očeva i 50 djece, među kojima je najmlađe imalo svega 2 godine i 4 mjeseca. Svake godine grupa raste, a s njom i logorska “uprava”, pravila i duh zajedništva.
“Imamo i svoj statut, koji se usmeno prenosi na svakog novog člana. Recimo, kod nas u kampu važi pravilo: nema ‘neću’. Jede se ono što kuvar pripremi. Nema restorana, nema privatnih obroka. Ko ne zna rastaviti šator – traži pomoć drugog tate, ali klinove sam zabija”, objašnjava Jovanović sa osmijehom.
Pravila se ažuriraju u hodu. Tako je, recimo, nedavno moralo biti formalizovano i najstrože pravilo: mame ne mogu u kamp. “Tu smo bili jasni i radnicima kampa – bez izuzetaka”, dodaje on.
Od prve godine, kada su se tate mučile s jednim plinskim kuvalom, do danas – mnogo se toga promijenilo. Danas sa sobom nose plombe za šporet, roštilje, pa čak i specijalno napravljenu plinsku peć za jagnje. Tate su se, kako kažu, “morale usavršiti u kuhinji, šatorima, veslanju, dasakanju”.
A djeca? Oni jedva čekaju kraj školske godine. “Ne znam da li je zbog odlične zabave ili zato što se neke obaveze ipak ne moraju raditi kao kod mama”, kroz smijeh priznaju mnogi mališani.
Iako većina djece nikada nije kampovala, upravo je to, kako ističu očevi, najljepši cilj ovog druženja – da im približe kamperski život na moru, zajedničke obroke, dijeljenje opreme i odgovornosti. Svako dijete ovdje ima ulogu, bilo u raspremanju stola, donošenju vode, ili pomaganju drugarima.
Kamp Slanica više nije samo odmor – on je postao mala škola života, gdje se uz očinsku podršku grade navike, samostalnost, drugarstvo i nezaboravne uspomene. I dok se još pakuju šatorski klinovi i hladi plinska peć, već se broje dani do narednog okupljanja.
Glas Srpske
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.