Kladionice i kockarnice postale su dio svakodnevnog prizora u brojnim gradovima i opštinama Republike Srpske. Nalaze se u prometnim ulicama, stambenim naseljima, u blizini ugostiteljskih objekata, a često i nedaleko od škola. Dok se njihovo poslovanje širi, sve više se postavlja pitanje kakvu poruku takva dostupnost šalje mladima i da li lokalne zajednice konačno mogu učiniti nešto kako bi ograničile uticaj industrije igara na sreću.
Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković ponovo pokreće pitanje većeg oporezivanja kladionica i kockarnica. Materijali za narednu sjednicu Skupštine grada, dostavljeni 5. novembra, obuhvataju i inicijativu za uvođenje dodatnih taksi za priređivače igara na sreću, uz obrazloženje da je cilj smanjenje negativnih posljedica kockanja i zaštita građana.
Ovo nije prvi put da Stanivuković insistira na ovoj temi. Tokom godine predlagane su i mjere koje podrazumijevaju povećanje komunalnih taksi, ograničavanje reklamiranja i stroža pravila za postavljanje reklamnih sadržaja. Raniji prijedlozi nisu dobili potrebnu podršku, a gradonačelnik je krajem oktobra najavio ponovno pokretanje antikockarskih inicijativa.
Međutim, iza političkih rasprava krije se mnogo ozbiljnije pitanje: koliko je kockanje postalo dostupno građanima, posebno mladima, i da li se društvo dovoljno ozbiljno bavi posljedicama?
Gotovo 12.000 aparata za igre na sreću u Republici Srpskoj
Razmjere tržišta pokazuju da igre na sreću predstavljaju značajnu privrednu djelatnost.
Prema podacima Republičke uprave za igre na sreću, koje je objavio Glas Srpske u februaru 2026. godine, u Republici Srpskoj posluje 766 kladionica, uz 892 registrovana uplatna mjesta. Evidentirano je i 11.721 aparat za igre na sreću, kao i 2.851 elektronski terminal.
Još jedan podatak pokazuje koliko je ova industrija finansijski značajna. U budžet Republike Srpske tokom 2025. godine po osnovu naknada za priređivanje igara na sreću uplaćeno je više od 172,6 miliona KM, što je oko 17 miliona KM više nego godinu ranije.
Drugim riječima, kockanje je postalo ozbiljan izvor budžetskih prihoda, ali istovremeno i djelatnost čije posljedice mogu biti dugoročno veoma skupe za pojedince, porodice i društvo.
Mladi i kockanje: Problem koji počinje mnogo ranije nego što se misli
Posebno zabrinjava činjenica da se mladi sve ranije susreću sa igrama na sreću.
Kladionice su vidljive u svakodnevnom okruženju, sportsko klađenje se često predstavlja kao uobičajena tema razgovora, dok se putem interneta mladima plasiraju različiti sadržaji povezani sa igrama na sreću.
Prema istraživanju Udruženja NARKO-NE iz 2024. godine, svako četvrto dijete uzrasta od 13 do 17 godina u Federaciji BiH izjavilo je da igra neku od igara na sreću.
Zabrinjavajući su i rezultati istraživanja sprovedenog među 2.700 srednjoškolaca i studenata iz Republike Srpske, objavljenog 2023. godine. Više od dvije trećine ispitanika navelo je da je tokom života imalo iskustvo sa kockanjem.
Ovi podaci pokazuju da problem nije ograničen samo na odrasle osobe koje samostalno donose odluke o trošenju novca. Riječ je i o pitanju odrastanja, porodičnih odnosa, obrazovanja i zaštite djece.
Maloljetnicima je zakonom zabranjeno učestvovanje u igrama na sreću, ali sama zabrana nije dovoljna ukoliko ne postoje efikasne kontrole, prevencija i odgovornost priređivača.
Kladionice u blizini škola – gdje prestaje pravo na poslovanje, a počinje zaštita djece?
Jedno od ključnih pitanja jeste lokacija objekata za igre na sreću.
Kada se kladionice nalaze u blizini škola, sportskih terena i mjesta na kojima mladi provode slobodno vrijeme, njihova vidljivost postaje dio svakodnevnog okruženja djece.
Zbog toga se sve češće govori o potrebi udaljavanja ovakvih objekata od obrazovnih ustanova, strožoj kontroli reklamiranja i ograničavanju promocije igara na sreću.
Važno je, međutim, da mjere ne ostanu samo na deklarativnoj podršci zaštiti mladih. Potrebni su jasni propisi, nadzor nad njihovim sprovođenjem i odgovornost svih institucija koje imaju nadležnosti u ovoj oblasti.
Trebinje povećava takse: Mogu li i drugi gradovi slijediti primjer?
Da lokalne zajednice mogu pokušati drugačije urediti ovu oblast pokazuje primjer Trebinja.
Trebinje je tokom marta 2026. povećalo godišnju komunalnu taksu za kladionice sa 5.000 na 10.000 KM, dok je u oktobru najavljeno novo povećanje, na 15.000 KM godišnje.
Ovaj primjer ponovo je otvorio pitanje zašto slične mjere ne mogu biti sprovedene i u drugim gradovima.
Banjaluka je ranije razmatrala prijedlog takse od 25.000 KM za svaku kladionicu, uz dodatna pravila reklamiranja. Ipak, prijedlog nije dobio potrebnu političku podršku.
Veće takse mogu povećati prihode lokalnih zajednica i predstavljati dodatni finansijski teret za priređivače, ali ostaje pitanje da li će same po sebi smanjiti broj objekata i dostupnost kockanja.
Da li je veća taksa dovoljno rješenje?
Povećanje komunalnih taksi jeste jedna od mogućih mjera, ali problem kockanja ne može se riješiti samo novcem.
Ako se želi ozbiljniji pomak, potrebno je djelovati na nekoliko nivoa: ograničiti agresivno reklamiranje, pojačati kontrolu zabrane pristupa maloljetnicima, razmotriti prostorna ograničenja za objekte igara na sreću i ulagati u programe prevencije zavisnosti.
Posebno je važno da škole, roditelji i stručne ustanove budu uključeni u edukaciju mladih o finansijskim i psihološkim posljedicama kockanja.
Jer problem ne nastaje tek kada neko izgubi platu ili se zaduži zbog klađenja. Često počinje mnogo ranije, prvom uplatom, željom za brzom zaradom i uvjerenjem da se do novca može doći bez rada.
Između budžetskih prihoda i društvene odgovornosti
Industrija igara na sreću donosi značajne prihode, zapošljava ljude i posluje u okviru zakonskog sistema. Ipak, to ne znači da njeno širenje treba posmatrati isključivo kroz finansijske pokazatelje.
Društvo mora pronaći ravnotežu između prava na poslovanje i obaveze da zaštiti najranjivije kategorije stanovništva.
Posebno je važno izbjeći situaciju u kojoj lokalne zajednice istovremeno upozoravaju na štetne posljedice kockanja, a od prihoda te iste industrije očekuju značajan doprinos svojim budžetima.
Stanivukovićev novi prijedlog ponovo stavlja kladionice pred odbornike Skupštine grada, ali suštinsko pitanje mnogo je veće od jedne političke inicijative. Koliko još objekata za igre na sreću treba da bude otvoreno, koliko mladih treba da se susretne sa kockanjem prije nego što prevencija postane prioritet i da li će lokalne zajednice konačno pokazati da zaštita djece ima prednost nad finansijskim interesima?
Jer kladionice možda jesu legalan posao, ali zavisnost od kockanja nije samo privatni problem pojedinca. Njene posljedice osjećaju porodice, prijatelji i cijela zajednica.
BN
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.