Prije nego nas 2017. godina odvede svojom maticom u ko zna kojem pravcu (u najavi su povratnički albumi Jesus & Mary Chain, Rogera Watersa, Yello, The Magnetic Fields, Fleet Foxes, QOTSA, a šta tek reći da se V. S. Karadžić rokenrola, Chuck Berry, očekuje sa oproštajnim albumom u njegovoj 90-oj godini), hajde da iskoristim posljednju kolumnu u januaru za još jedan kratak osvrt na djelo za koje bi bilo šteta da ostane neizdvojeno.
Ono bi svojim kvalitetom i samo učinilo da se to ne desi, ali kako iskustvo uči nije zgoreg spustiti dodatno svjetlo na ime koje nam nije blisko. U pitanju je Michael Kiwanuka, čiji je drugi album “Love & Hate” bio u samom vrhu godišnjih listi, a kao i kod Heron Oblivion, sam vrh mu je izmakao samo jer su neki stari dobri momci otišli uz labudov pjev. Na kraju, ali ne manje važno, da pišem o Kiwanuki je bila preporuka i jednog od vjernih, a rijetkih čitalaca ove kolumne, N.K.Z, a j…š kolumnu koja postoji samo zbog sebe same, a ne njenih pratilaca.
Ovaj, kako bi to rekao Šojić, “Uganđanin” je rođen u Londonu prije 29 godina, tako da sa Afrikom, kontinentom njegovih roditelja nema direktnu vezu. Duh crnog kontinenta je naravno neizbježan, ta on je duboko u korijenju kompletne moderne muzike, ali bi se na osnovu ovog za naše uvo neobičnog prezimena možda moglo i pomisliti da je riječ o nekom world muzičaru direktno poteklom otamo.
Ne, Kiwanuka je moderna verzija savršenih autora i izvodjača iz prošlosti soula, funka i bluesa te nije čudo da se najčešće uz njega vezuju Marvin Gaye, Curtis Mayfield, Bill Withers ili Terry Callier. Bilo koga povezati sa ovim teškašima je već samo po sebi ogroman kompliment, a naročito kad se zna da je riječ o nekom tako mladom. Kako god, album ne otvaraju zvukovi koji bi se očekivali od navedenih već praktično pinkflojdovski, otprilike na tragu “Shine on You Crazy Diamond”. Da, baš tako počinje desetominutna “Cold Little Heart” u kojoj se tek na polovini začuje glas ovog mladića tako sigurnog u sebe da negira zakonitost da bi refren trebao da se plasira što prije a tamo do petog minuta da pjesma uveliko završi.
Michael to nastavlja da vozi uz bogatu podršku orkestra i pratećih vokala, da bi negdje pred sam kraj ostali samo on i akustična gitara. Hrabrost i samopouzdanje koje je čuveni producent Danger Mouse (Brian Burton), ovdje potpisan i kao ko-autor većine pjesama, u saradnji sa kolegom Inflom, umio da prepozna i uobliči na mnogo bolji način nego što je bio slučaj na prvencu “Home Again” iz 2012. godine. Nije taj debi bio razočaranje, naprotiv, ali se mnogo više očekivalo, a ni sam Michael nije bio presrećan kako je to na kraju zazvučalo. Bio je to plod koji nije sazrio, ali je to postalo daleka prošlost pojavom remek-djela kakvo je “Love & Hate”.
Ma koliko se trudio da izbijem iz glave jedan album i jednog čovjeka, to je naprosto nemoguće. Reći da je ovo jako blizu Marvinu Gayeu i “What's Going On”, zvuči pomalo kao svetogrđe kada znamo kakav status i rejting on uživa. Naprosto nema relevantne liste koja ga ne svrstava u pet najboljih ikada, odmah uz bok klasičnim albumima Stonesa, Beatlesa ili Dylana. Moguće da izuzev tog trojstva, samo još vanvremenski “Astral Weeks” Vana Morrisona uživa takav tretman. Pa čime i kako je ovaj Londonac zaslužio takva poređenja?
Kao prvo, tu je njegov nevjerovatno izražajni glas kojem vjerujete bez ostatka dok pjeva o ljubavi i mržnji, zabrinut za svijet oko nas. I baš kao kod nesrećnog Marvina, taj glas klizi preko savršeno aranžiranih gudača i duvača i hora glasova u pozadini, moleći za spas. Odmah potom slijedi diverzija u “I'll Never Love” koja jedina traje ispod tri minute i potpuno je instrumentalno svedena. Kiwanuka je sklon ovakvim zahvatima i unutar tek jedne pjesme, kao što npr, radi u “Father's Child” gdje nakon prave drame kroz gitarski kreščendo doživljavamo razrješenje u divnoj klavirskoj završnici. Baš kao što u legendarnoj “Layli” nakon urlika i zavijanja gitare najboljeg bijelog slide-gitariste Duannea Allmana, uslijedi u prvi mah potpuno nelogična i predugačka varijacija teme. Ustvari, genijalnosti tog zahvata teško da ima pandana. S tim da se u Michaelovom slučaju čovjek koji ju je prepoznao ne zove Tom Dowd, već eto Brian.
Pominjanje Duannea nije nimalo slučajno, jer ga Kiwanuka navodi kao jednog od svojih najvećih gitarskih uzora, a ujedno i da se naglasi da sva njegova genijalnost ne leži samo u predivnom glasu već i tome šta je u stanju da izvuče iz šest žica. I nisu Floydi i Duanne jedini bijeli muzičari koji su uticali na Michaela, kako sam kaže, bio je jedini crni klinac koji je volio Dylana u njegovim tinejdžerskim danima.
Kako god, Michael Kiwanuka i “Love & Hate” vraćaju vjeru da je i u drugoj deceniji ovog vijeka moguće snimiti album koji ne robuje bilo kakvim konvencijama, koji nema nijednu lošu pjesmu, melodijski i svirački superioran. Trijumf talenta i posebnosti nad prosjekom.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.