Iako u stručnoj javnosti ne postoji konsenzus, ili se barem tako pričinjava, šta se pod globalizacijom podrazumeva nedvojbeno je da ona spada u mega trendove dvadesetog i dvadesetprvog veka.
Globalizacija jeste ili najzrelija faza kapitalizma ili kritična tačka i prekretnica ka nekom novom obliku organizovanja i novom načinu života.
Razni oblici interpretacije globalizacije i različite dimenzije ispoljavanja ostavljaju prostor za mnoga pitanja na koja se daje ili će se tek dati odgovor. Sa pojavom globalizacije, do sada, osnovni oblik organizovanja, nacionalna država gubi svoju poziciju i gubi kontrolu a problemi nadrastaju sposobnosti do sada poznatih oblika upravljanja.
Država je primorana da svoju, do sada, neprikosnovenu vlast prenese u korist supranacionalnih entiteta, čija se moć pojačava i koja globalizaciju oseća kao primarni pokretač trendova globalnog upravljanja.
U svakom slučaju globalizaciju kao stvarnost ili fikciju možemo posmatrati kroz razne oblike ispoljavanja kao što su:
– podrivanje političkih razlika,
– podrivanje kulturnih razlika,
– odnos multinacionalnih kompanija prema malim državama,
– oružje informacionih tehnologija,
– koncentracija tržišne radne snage,
– uništavanje resursa prirode,
– rad velikih komapnija bez pravila,
– proširivanje jaza bogatih i siromašnih.
I bez ulaska u negaciju ili afirmaciju navedenih oblika ispoljavanja jasno se otvaraju globalne dileme u kojima svoje mesto ima i pojedinac i najsloženiji organizacioni sistem.
Tri su osnovna činioca koji predstavljaju osnovnu pokretačku snagu procesa globalizacije i objašnjavaju je bez obzira da li je posmatrali kao realnu stvarnost ili virtuelni doživljaj.
Prvo, razvoj globalnog kapitalizma bilo je moguće ostvariti fragmentacijom internacionalnog političkog sistema u državnim oblicima koji su mećusobno konkurentni. Podela političke vlasti na mnogobrojne jedinice omogućila je nosiocima internacionalno mobilne imovine da izbegnu državnu jurisdikciju te da se na taj način izvuku ispod kontrole bilo kog sistema.
Drugo, velika grupacija proizvođača i organizatora ima uglavnom ograničenu međunarodnu mobilnost što ograničava procese globalizacije na manje segmente društva kao opšte kategorije i ekonomije kao posebne. Tehnološke promene krajem dvadesetog veka i početkom dvadesetprvog veka izvršile su redukciju svih vrsta troškova dok su internacionalne veze postale stabilnije i ostvaruju primarne uticaje u kreaciji odnosa.
Treće, lokalne grupacije su se potrudile da dobro zaštite svoje privredne subjekte te da od njih naprave stabilnu bazu za finansiranje upravljanja. Na ovaj način jedna grupacija privatnih asocijacija postaje pokretač integrativnih tržišta i društava uz punu kontrolu lokalnih resursa.
U saradnji sa multinacionalnim komapnijama i naraslim nevladinim organizacijama pothranjuje se privid globalizacije a u stvari na sceni je eksploatacija bez ikakvih skrupula i bez bilo kakvog oblika kontrole.
Ostaje i dalje, a nezna se do kada, otvoreno pitanje o globalizaciji kao stvarnosti ili fikciji ali je sigurno da dosadašnji potezi od uticajnih pojedinaca do multinacionalnih organizacija najvišeg ranga nude više fikcije a stvarnost se konsultuje samo kad mora i kada je neophodno sprečiti globalnu katastrofu ili kataklizmu.
Autor: Gostimir T. Popović
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.