Da ne počinjem sa nekakvim pametnim, polustručnim rečenicama sa „Vikipedije“ ili sa portala tipa „Blic-žene“ o tome šta su fobije. To zna svako ko ih ima, a gotovo ih svi imaju. Izuzetan, pretjeran strah od visine, mosta, zmije, pauka, miša, lifta, pa do onih najnevjerovatnijih, od cvijeća, zemlje, praznih čaša…
Nemam pojma kako nastaju ni kako nestaju. Ali kao čovjek koji je odrastao u strahu i ima(o) je bezbroj fobija, znam kako se prevazilaze. I da ponovim, prevazilaze se. Nestanu. Kao nekada strah od mraka.
Uh, strah od mraka je prvi veći zalogaj za djetinji um. Mene je moj ujko (inače gotovo vršnjak) u ratu plašio tako što bi me u mraku pipnuo po ramenu, a onda tiho šmugnuo u drugi kraj sobe. Kada bih ga preklinjao da me ne uznemirava, on bi se čudio šta govorim kad je on daleko od mene. Tumačio je to nekakvim voštanim čovjekom iz „Dilan Doga“ (fobije su jedino u tom stripu opasne, pogotovo za sporedne likove koje guta kakva pošast između Dilanovih rečenica „Sto funti plus troškovi“ i „Sigurnije ti je draga, prezgodna, djevojko da prespavaš kod mene večeras“) koji se baš k'o za inat rađao se iz straha i ubijao upravo u mraku. A u ratu često bio mrak (one buržuje sa neonkama i akumulatorima smo mrzili iz dna nemoćne i zavidne duše). Onda bih ja redovno vrištao, a jednom je sluđeni deda, ščepao ujaka i bacio ga na parket. I djedu je bilo žao a vrlo izvjesno i ujaku. Više me nije plašio voštanim čovjekom ali me jednom slučajno udario nekakvim čekićem u kuk sa par metara razdaljine. Jednom smo se potukli oko nekakvih kačketa. Ja sam plakao jer sam bio slabiji, a onda je njega baba uhvatila i dotjerala do suza pa sam se ja naglo odobrovoljio.
Bio sam boležljivo, razmaženo i u društvenom smilsu retardirano dijete. Uostalom to sam (sem hvala bogu, bolesti) i sada, samo što se sada bolje kamufliram. Imao sam još neke panične epizode u selu po mraku. Jednom sam skočio iz sna i počeo da vičem kako mi ne kuca srce. Baba je pipala onako naslijepo ispod frotirne pidžame a ujak se valjao od smjeha. Vodili su me i kod neke brkate vračare „koja zna neke stvari“, da mi „salije stravu“. Pucalo je olovo, baba kaže da je bilo „svašta“ u njemu, polijevali su neke nove potkošulje i mene i tako. No pomoglo očigledno, nije.
Ta hipohondrija me mučila nekoliko ranih, tinejdžerskih godina. Svaki novi ben koji bi se pojavio izazivao je užas i strepnju. Vadio sam neke stare nalaze i umišljao da roditelji kriju od mene da sam teško bolestan. Napadi panike su se mjestimično pojavljivali i u narednim godinama. Na faksu isto. Završavao sam u hitnoj zbog glavobolje ili misterioznog gušenja koja bi prestajala na bolničkom krevetu. Jednom mi je tehničar rekao da više ne dolazim ili da ću dobiti nekakvu šifru.
No finale je tek slijedilo.
Kada sam se zaposlio, odlučio sam da se preselim od roditelja i tako pokušam da se osamostalim. Kao preraslo dijete bez trunke samopouzdanja i sa teretom vječitog krivca kojeg sam vjerovatno sam sebi redovno nabacivao, stvorili su se uslovi da se u moj um useli vrlo nezgodna fobija – strah od otvorenog prostora.
Nekako od svega možeš pobjeći ali od neba se vrlo teško sakriti. E sad ko god ima kakvu fobiju neka zamisli jezivi osjećaj koji zakoči tijelo i zaledi um svaki put kada pomisli da treba proviriti kroz prozor, a kamo li preći desetak kilometara dnevno po gradu ili još putovati po drugim zemljama. Svi agorafobičari po forumima su se složili oko jedne stvri – život im se pretvorio u pakao. Ali ima jedna odlična stvar kada je ova fobija u pitanju. Ona se najčešće i trajno prevazilazi. Pa kako? Kao i svaka druga fobija – neprestanim izlaganjem uzročniku straha! Rijetki su pojedinci koji odluče da nikada više ne provire iz kuće. Toliko rijetki da se o njima prave filmovi.
Naravno, osoba koja pati od ove fobije, odmah će pomisliti: “I ja ću završiti tako”. Tako sam i ja mislio, tako smo svi mislili, da ćemo završiti na psihijatriji da će nas se svi odreći i sve šta ide uz to. Negdje sam pročitao da od ove fobije pati svaki 25-ti čovjek. U svakom razredu u prosjeku ima jedno dijete sa predispozicijama da razvije ovu fobiju.
I tako sam ja prvih devet mjeseci držao sa za ograde i bandere od kuće do posla. Na svakom semaforu sam mislio da ću doslovno umrijeti od straha. Strah je neprestano lebdio dan i noć. U snu bi skakao u panici i gledao u prozor sa kojeg su se vidjele zvijezde. Prokleta svjesnost, osjećaj bezdana iznad sebe (a i ispod zemlje koja je trun u beskraju). Najteže je bilo kada sam morao ići za Beograd. Sam u autobusu iz kojeg ne mogu pobjeći dok zarobljen putujem pod nebom i to uglavnom prokletim ravnicama. Kulminacija straha se desila na Novom Beogradu kada sam po mraku zalutao među onim soliterčinama i još pod vedrim nebom. Sjećam se da sam na jednoj ogromnoj raskrsnici jednostavno rekao sebi: “Ne mogu ja ovo” i počeo da ludački trčim dok nisam upao u neko blato i zapeo za parkirano auto.
Tada se desilo ono predivno, što se svaki put dešava poslije paničnog napada koji udara krvnički svega desetak sekundi, no užasna predigra do te eksplozije traje ponekad i satima. Desio se onaj blaženi osjećaj kada tijelo nagrađuje nekakvim hormonom sreće. Duša se utopli i osokoli. Mislim da nikada više poslije nisam imao baš takvu frku. Znao sam da jednostavno nemam od čega da bježim, niti je to moguće, te da moram da živim, radim i sve između. Ako je za neku utjehu, agorafobija je „privilegija“ inteligentnih, osjećajnih i svjesnijih ljudi. Tupsonu je nebo samo plavo, crno ili oblačno.
Birao sam najduže i najšire ulice, ona pored borčevog stadiona do banjalučkog polja pa tranzitom. Ponekad sam osjećao kako mi znoj pišti iz grudne kosti, srce bi toliko lupalo da mi je zastajao dah, nekoliko puta sam potrčao nazad. Ali bih se uvijek okrenuo i vratio. Nisam dozvolio da me takva glupost zarobi.
Ta borba je trajala manje od godinu dana. To nije nešto što se jednom riješi, čovjek se svaki dan bori sa tim. Svaki dan. Nekada i godinama. Nekada bude ok, nekada onako a nekada nikako. Ali neprestana borba je najbolji lijek. Nisam posezao za medikamentima ni psihijatrom. Znao sam da su lijekovi kao ortopedsko pomagalo, ali opasnost od njih je što se plašljiv čovjek počne oslanjati samo na njih a ne na sebe (što je ionako i uzrok takvih problema). Kasnije njihov dejstvo počne da blijedi, pa te uhvati još veća briga a i ljudi se često „navuku“ na ljekove pa eto ti još veći problem… Napadi panike se prorijede, nauči se nositi sa tim. To bude talasčić koji naiđe i prođe. A nakon njega bombona za trud, osjećaj radosti, nove snage i gradnja samopouzdanja. Svijet ponovo, malo po malo, postane ugodno mjesto za život.
Strah se reflektuje i na druge stvari, čovjek se boji da nekud otputuje da mu se u tuđini ne bi to ponovilo. Nekada se prelije i u strah od visine, širine, dubine, jednostavno svugdje gdje čovjek može izgubiti kontrolu. Ja sam par puta namjerno putovao u druge gradove kao nekim poslovima, ali sam prije svega htio da se uhvatim u borbu sa strahom. Bilo je čupavo kada bi probijao tu ljusku “zonu komfora”, par puta bih se zaledio na sjedištu i spustio ogledalo na suvozačevom mjestu (iako je bio mrkli mrak) samo da bih se barem malo “zaštitio”. To sada sve izgleda, hvala bogu, pomalo i komično.
Mislim da je ključ u prihvatanju sebe sa svim vrlinama i manama. Razgovor sa psihologom ili čovjekom od povjerenja je pola posla. Pustiti više šta će neko pomisliti kada sazna za taj problem. Najgore što može da se desi jeste da čovjek vrisne ili da se uneredi. I to je sve.
Na kraju, ono što sam saznao od jednog svog kuma (koji četiri godine vuče zadnji ispit na psihologiji i pitao sam se, da je možda baš taj ispit koji mu nedostaje ključan da mi pomogne) takva glupa fobija prođe kada čovjek dobije dijete. I zaista kada sam dobio klinju jednog malog, preporodio sam se. Ne znam da li je to savjet za druge, ali poenta svega napisanog je da nikada ne misle da se fobije ne mogu prevazići. Sve je do samog čovjeka. A osjećaj trajnog ponosa poslije pobjede je veličanstven.
Danijel Mihić
Danjel Mihić je vjeroučitelj po pozivu, ljubitelj ljudi, istorije, knjiga i časopisa. Radoznao šta je bilo mnogo prije Potopa u vrijeme divova i zmajeva, a ne žuri da sazna šta će biti u budućnosti. Naručio gusle prije tri mjeseca, a još mu nisu stigle. Piše i nekakav blog i uglavnom, od muke od onog što čita, izvrće tekstove većine drugih blogera. Vjeruje da je moguće puno toga pozitivnog uraditi na lokalnom nivou i da bog ništa više od nas i ne traži.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.