Vuk Bačanović: Frljanje na Miljackoj, ili jedino je vaše nasilje naše

Nekako je postalo, poprilično, ne naročito, hrabro izrugivati se Isusu Hristu, na način na koji to radi Oliver Frljić. Za hrišćane spasiteljski, za ateiste mitski soteriološki lik u sebi ima jedan zajednički sadržitelj koji ni jedan ni drugi ne spore: on postaje simbol izrugivanog i poniženog, pa čak i u, najčešćim istorijskim trenucima kada su u poziciji njegovih izrugivača njegovi najistaknutiji sljedbenici. No, analize Dostojevskog i njegovog Velikog inkvizitora ostavimo istoričarima književnosti, filozofima, pjesnicima, teoretičarima i fantastima.

Svima onima koji će još jednom i najispravnije istaći da su farisejski cenzori, kao njegovo blagorođe kardinal Vinko Puljić i dalje manje hrišćani od režisera koji imaginarnog gipsanog hrista, “hrista” imperije i njenih ekonomskih zakonitosti, predstavljaju kao silovatelja pravoga Hrista. Simbola unesrećenih, pa dakle i izbjeglica. Onog koji će na sudnjem danu, prema kazivanju evanđeliste, osuditi sve one koji ga vidješe gola, bosa, gladna, žedna, usamljena, riječima: “Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.”

U tom smislu, nisu toliko odvratna povrijeđena osjećanja onih koji potajno žale jer kamp Jasenovac ne radi punim kapacitetom i ne satire sve od pedera do blasfemičnog režisera. Odnosno onih koji bi sutra protiv muslimanskih migranata pokrenuli pogrom ništa manje jačine od onog nad Srbima iz 1941. u kojem bi neki novi blaženi Stepinac, a što da ne blaženi Vinko, neprotokolisanim okružnicama, milosrdno obezbjeđivao pokrštavanje “dok ne prođe vrijeme divljaštva”. Sa tendencijom da će proći tek kada se ispune uslovi. Dakle nikada.

Nisu toliko prijezira vrijedne ni reakcije uvaženog alima Muhameda Velića, koji je “odsustvo profinjene selekcije simbola” u Frljićevoj predstavi proglasio nedopustivim, baš kao i odnos prema hidžabu, marami i zastavi, baš kao i njegov suideolog Alija Nametak (po njemu je nazvana OŠ “Vuk Karadžić” u naselju u kojem sam nekada živio op.a.), koji je, tamo nekad u Travnju 1941. sa pozicije direktora Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu objasnio da se, odsele, na daskama koje život znače “moraju izbjegavati frivolni komadi i bračni trokuti koji u moralnom pogledu destruktivno djeluju na obitelj.”

U cijeloj priči su, zapravo, najodurniji oni koji smatraju da se u liku (anti)hrista koji siluje migranktinju koja izvlači zastavu iz vagine, u liku silovanoga mogu prepoznati upravo oni, ugroženi građani sa svim svojim sentimentima prema migrantskom čemeru kojem još samo fali i obrezani penis na repertoaru. Upravo oni, što su toliko grlati za slobodu izražaja su neki novi, budući migranti jer će Frljiću klicati: “Bravo majstore, nek si im reko da Evropa ima samo ‘hristov’ *urac, a Bosna ima stećak. Fri Palestajn!”

I ne, nije njihova tragedija u tome što su na njihov linč pozvali koliko rimokatolički revnitelji, toliko i raznoliki islamski fanatici, njihovi standardni branjenici. Ona se ponajviše ogleda u samoubjeđenosti u poziciju silovanog u sarajevskom kontekstu. A silovatelj i silovani u toj priči sigurno nisu gipsani “hristos” i migrant.

Imaginirajmo sljedeću pričicu. Neki genijalni mladi reditelj, nazovimo ga Foliver, ne što se zajebava, nego da bi se, prividom zajebancije, zaštitio, sutra, režira eskperimentalnu predstavu sljedećeg šokantnog teatarskog scenarija:

Povampirio se Alija Izetbegović, skupa sa svojim komandantima Cacom, Jukom i obojicom Ćela te stao, tandemski, natjerivati na oralni seks svakog građanina koji izrazi sumnju u njegovu borbu u multinacionalnu, multietničku, multikonfesionalnu i građansku BiH. Eh, zamislimo sad tu scenu, jezovitiju od Nosferatua, u kojoj rahmetli Alija, vodeći vojsku zombija siđe niz Kovače i, zapravo, teško gdje može naći žrtvu za silovanje, budući da je većinu već odradio za života.

Čak i kad je svratio, po uputstvo, u redakciju uglednog magazina Stav nije pronašao ni traga dosljednom plijenu. Ponudili su mu, doduše, nekog čudnog profesora književnosti koji se protivi nacionalizmu, ali je onda cijeli auditorijum nenacionalističkih bošnjačkih intelektualaca unisono zagraktao: “Nemojte njega predsjedniče, on se borio u Armiji BiH.” Razočarani Alija i njegovi generali, s tugom u srcima shvataju da u cijelom šeheru nema nikoga ko u čmaru krije srpsku, ili barem jugoslovensku zastavu, te se vraćaju na vječni počinak. Predstava propada jer su svi građanski revnitelji na uglednom portalu za porodičnu kritiku – Saff pročitali da je nečuvena, besprizorna i užasno neukusna. O istorijskim činjenicama da ne govorimo.

Epilog je vrlo tužan. Razočaranom Foliveru pada na pamet da snimi nešto o Muniri Subašić koja džinovskim dildom pokušava istjerati Nasera Orića iz javne kuće u kojoj oridniraju zvijezde srbijanske estrade, da bi, doživjevši neuspjeh, istom spravom poganjala Ezhera Beganovića iz Saff-a u ISIL, a ovaj se sakrio iza Harisa Silajdžića. Ali avaj, opet neuspijeh. Na predstavu, opet, nije došao niko. Tako da je nagrada “Hrabri novi svijet” za nepodržavanje ovakve gnusnosti završila u vitrini istaknutog mladog intelektualca koji je hrabro odbio podržati ovakve gnusnosti i perverzije. Boreći se za svekolike slobode, građani se nepogrješivo drže dobre, stare maksime: Lako je tuđim Isusom po gloginju mlatiti.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja. 

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.