Vuk Bačanović: Kako sam naučio da cijenim Dodika

Prije otprilike pet godina, tačnije 1. 12. 2011. godine, napisao sam kolumnu pod naslovom “Svim silama protiv Dodika”. Tu sam postavio neka temeljna pitanja iz perspektive iz koje sam tada (politički) razmišljao, a ona su glasila ovako:

– Postoji li u BiH stvarna politička snaga koja se može suprotstaviti ekstremno desničarskom mračnjaštvu “nezavisno-savezno-socijaldemokratskog” predsjednika RS-a? Da li to mogu biti bošnjačke državoljubne snage koje će se ekspresno okupiti na mig sina najvećeg sina, koji je učio “i od Alije i od jalije”? Ili će to biti federacijska “ljevica” oličena u SDP-u BiH, degenerisana jalovim državnim patriotizmom i kompromisima sa ustaškim crnokošuljašima iz HSP-a?… Da li će to možda biti avazoidna opozicija koja bi se s Dodikom utrkivala u izgradnji Potemkinovih sela? Da li će Dodika smiriti raznoliki spektar akademskih i intelektualnih konsocijacijalista, identitologa, hipi postmodernista i pripitomljivača nacionalizma?”

Bila su to vremena kada je bilo tako lako sebi predočiti sve odgovore. Samo treba da izliječimo SDP, da se vratimo izvornim tekovinama ljevice, da ponovo pročitamo Marksa i Engelsa i, manje-više, tu će biti Dodikov kraj, kao i njegovih političkih rivala. Nikome se neće gledati kroz prste, ni po babu bi po stričevima. Svi su jednako krivi za sve i za to će odgovarati. Kome? Narodu, dakako. Kome bi drugom?!

Kada se onomad 2014. godine u februraru digla kuka i motika i kada su gorjele kantonalne i državne institucije širom BiH, činilo se da je kucnuo taj čas. Evo, narod se, očigledno, pobunio, organizovani su plenumi, ulične straže, pisali se kojekakvi nemušti zahtjevi, ali ipak zahtjevi, slavio se taj “praznik demokratije”, nakon kojeg više ništa u BiH neće biti isto. A, zapravo, sve je ostalo isto. Da stvar bude gora, oktobarski izbori su uvjerljivo podebljali “staro” stanje i natjerali me da duboko preispitam neka stanovišta.

Prvo, da će postojće stanje promijeniti neke “ad hok” skupštine koje niko nije izabrao i na kojima se ne zna ni ko prije ni ko plaća? Drugo, da je u kompleksnim društvima kao što je BiH stvari moguće mijenjati na jednostavne ili pojednostavljujuće načine, tipa pretpostavkom da će gnjevni narod, ujedinjen oko narodne, odnosno radničke partije jednog dana vladajuću klasu poslati na smetljište istorije. Moguće da će se to zaista deseiti. Moguće je da će to dovesti do ogromnog društvenog napretka, nekad, u budućnosti. Nekad kada se za to steknu uslovi. Ali šta ćemo raditi do tada? Kako ćemo do trenutka raspada starog i šanse za uspostavljanje novog sistema uređivati svoje društvo?

Često se Miloradu Dodiku kao kontraargument nude njegove nekadašnje izjave da je BiH bez entiteta moguća i da će se takvo nešto postići dogovorom njenih naroda. Štaviše, da će to biti moguće oslanjajući se na zajedniču socijalističku tradiciju ponovo vrednovanu kroz socijaldemokratske partije. A onda je počeo govoriti drugačije, sve dok nije došao do konstatacije da se radi o nemogućoj državi. Zbog čega je to zaključio? Mogli bismo se ovdje pozvati na Ugu Vlaisavljevića, a koji se opet oslanjao na analizu balkanskih etnija Anthonya D. Smitha, kao “vertikalno demotične, prije nego kao lateralno-aristokratske”. Šta ovo znači? Da su balkanske etnije, a ne kompleksne države tih etnija proizvedene stranim intervencijama, karakterisane “sposobnošću da pokrenu na moćne osjećaje privrženosti i djela samožrtvovanja u ime zajednice”, a sve ovo zahvaljujući činjenici da su česti ratovi pomogli cementiranju snažnih društvenih veza.” Nadalje “balkanske etnije” mogu se klasifikovati kao “granične etnije”, čija je “granična” pozicija djelomično geopolitička a djelomično strateško-ekonomska. Njihov težak geopolitički položaj prisiljava ih na stalnu narodnu mobilizaciju i “masovnu regrutaciju” u svrhu vojnog angažiranja, što ih razlikuje od liberalnoaristokratskih etnija čije angažovanje ostaje “elitno profesionalno”.

Shvativši u praksi dominantni graničarski mentalitet južnoslovenskih etnija, Dodik je, u praksi shvatio da se njima ne može vladati bez priziva te tradicije, jer ih je prizivanjem upravo na tu tradiciju bilo tako lako i rasparčati. Sve da je konačni cilj neke politike jedinstvo bh. naroda, ona mora počivati na uvažavanju ove stvarnosti, a ona se sastoji u tome da su 90-tih godina Srbi, Bošnjaci i Hrvati krenuli različitim političkim, ali i geopolitičkim autostradama i da se politika mora voditi u takvim okvirima, ili ne voditi nikako. Ili je zaista moguće govoriti o primarnom bosanskohercegovačkom interesu u zemlji krajišničkih mentaliteta sa nasljeđem jednog od najkrvavijih ratova 90-tih godina prošloga vijeka?

Prema tome, vrlo je površno zaključivanje da je Dodik odabrao zaštitu srpskog nacionalnog interesa “samo da bi krao” i da u tome ne vidi nikakav interes osim za sebe i svoju porodicu. On shvatio da klijentilističke nacije, a balkanske nacije su takve od svojeg postanka, ne mogu voditi politiku drugačiju od politike nužnog zla i tu se uklapaju sva silna zaduživanja, sporazumi o stabilizacijama, pridruživanjima i tome slično i da unutar tih okvira mogu ostvariti određene probitke, a on ih svojom politikom balansiranja između EU, Rusije, Kine, pa i Izraela, ostvaruje u najvećoj mogućoj mjeri. Isto je tako shvatio da lider, čak u postojećim okvirima, bez ikakvog moralizma, mora biti svima sve, od onoga ko će skruđeno, skinuvši cipele ući u obnovljenu Ferhadiju, do onoga ko će bošnjačkom vodstvu jasno reći ono što je srpski lider dužan reći. Prema tome, za razliku od pitanja koje sam nekada postavljao danas postavljam samo jedno: Da li je realnost pokazala da Srbi u BiH, uz sve nedostatke, imaju boljeg lidera od Dodika? Čini se da je odgovor na to pitanje dat gotovo referendumski.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja. 

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.