Navikli smo da je svijet odavno postao maksimalno umrežen. Internet “hvata” u bilo kojoj pećini, a suši rolnice dovoze čak i u najudaljenija sela.
Ipak, na karti Rusije postoji mjesto gdje je vrijeme doslovno stalo. Ovdje je svjež paradajz pravi poklon sudbine, automobil beskorisna gomila metala, a učitavanje jedne fotografije može da potraje čitavu noć.
I to uopšte nije neka zaboravljena stanica u Sibiru, već naseljeno selo u kojem svakodnevica običnih ljudi predstavlja istinsko herojstvo. Selo se zove Uelen ili “crna zemlja” i ono je pravi portal u potpuno drugačiju stvarnost.
Gdje se nalazi ruska „crna zemlja“?
Selo je smješteno na Čukotki, na uskoj traci šljunka između lagune i Beringovog moreuza (Beringov moreuz). U neposrednoj blizini nalazi se rt Dežnjov, najistočnija tačka Rusije.
Mještani svoju domovinu nazivaju Uelen, a živopisni naziv “crna zemlja” mjesto je dobilo zbog tamnih humki na padini brijega. Ove humke nisu pokrivene snijegom tokom cijele godine i zbog toga vjekovima služe kao prirodni svjetionik za putnike.
Kako se živi na kraju svijeta?
Do Uelena je nemoguće stići kopnenim putem – jedina veza sa ostatkom svijeta je vazdušna. Helikopter je jedino prevozno sredstvo koje dovozi i odvozi ljude u pet naselja Čukotskog rejona.
U samom selu danas živi oko 600 stanovnika. Imaju školu, meteorološku stanicu, prodavnicu i poštu, ali je situacija sa medicinom izuzetno teška jer u selu ordinira samo jedan pedijatar, dok je vozilo hitne pomoći stiglo tek 2020. godine.
Internet u Uelenu podsjeća na onaj u velikim gradovima krajem devedesetih godina prošlog vijeka – video-zapisi se ne mogu gledati, a preuzimanje jednog fajla ili fotografije traje satima.
Najveći izazov za mještane je hrana, koja se sa “kopna” doprema samo jednom godišnje. Helikopterom stižu žitarice i konzerve, dok se namirnice koje se brzo kvare zamrzavaju i pažljivo rastežu na svega par mjeseci.
Svježe voće i povrće ovdje su nezamisliv luksuz, pa sir ili paradajz mogu da priušte samo veoma imućni stanovnici. Jedino čega ima u izobilju jeste meso irvasa.
Klima je nemilosrdna. Čak i u julu, koji slovi za najtopliji mjesec, u Uelenu može pasti snijeg ili udariti mraz. Zimi temperatura redovno pada ispod minus 20 stepeni, a surove mećave u tundri smanjuju vidljivost na svega jedan metar.
U ovim uslovima, pored mještana, preživljavaju i nomadski pastiri koji sa svojim stadima irvasa i danas žive u jarangama – tradicionalnim prenosivim skloništima od kože.
Čime se bave mještani i po čemu su poznati u svijetu?
Glavno zanimanje stanovnika Uelena su ribolov i lov na morske sisare, s obzirom na to da je more bogato lososom, kitovima i morskim zečevima.
Iako je u okolini sela pronađeno zlato, eksploatacija se ne vrši jer priroda predstavlja najveće bogatstvo ovog kraja, a teritorija oko Uelena ulazi u sastav nacionalnog parka Beringija.
Ipak, Uelen je širom planete proslavila jedinstvena umjetnost – majstori za rad od kostiju.
- Istorijat radionice: Čuvena radionica za rezbarenje kosti otvorena je još 1931. godine.
- Čuveni majstori: Prvi rukovodilac bio je umjetnik Vukvuktagin dok je najpoznatiji rezbar postao majstor Huhutan, koji je počeo da stvara nakon što je u lovu izgubio nogu.
- Rušenje tradicije: Tokom tridesetih godina prošlog vijeka u ovaj posao, koji se tradicionalno smatrao isključivo muškim, prvi put su ušle i žene.
Od kljova i kostiju morževa ovi umjetnici rezbare vrhunske figure životinja i gravure sa scenama lova, a danas se u radionici izrađuju čak i unikatni šahovi, broševi i pudrijere.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.