Ulaskom u novi vijek fudbal nije ni slutio kakvo je pojačanje dobio za narednih nešto manje od dvije decenije.
Kada je u dresu Kajzerslauterna „neki mali“ počeo da trese mreže u Bundesligi i do ludila dovodio vedete Bajern Minhena, Milionera iz Dortmunda, Plavih iz Gelzenkirhena, doza sumnje u njegov kvalitet nije da nije postojala.
44 gola u 120 nastupa za Kajzer najbolja su preporuka da crno-crveni dres zamjeni bijelo-zelenim iz Bremena. Golgeterski njuh tek je tada počeo da se ispoljava.
Nije mu specijalnost bila ni golovi glavom, ni golovi iz peterca, ni dalekometni šutevi, a u isto vrijeme golovi glavom, golovi iz peterca, kao i dalekometni šutevi su mu bila specijalnost. A poslije svakog od navedenih čuveni salto u stilu omalenih majstora iz najfudbalskije nacije na svijetu, te krug napravljen palcem i kažiprstom.
Nije Miro od onih koji bljesnu par sezona i nestanu. Nastavio je i u Bajernu, a nastupi u reprezentaciji Elfa su posebna priča. Onim postignutim pogotkom protiv tada uništene najfudbalskije nacije na svijetu u pobjedi 7:1, njegovim ukupno šesnaestim, postao je najbolji strijelac svjetskih prvenstava. Ali tiho, gospodski, elegantno. Kao što je i on sam.
Dok cijelom Evropom i dan danas traje nadmetanje u milionskim ciframa za „ruku na srce“ precjenjene igrače, te egoistično nadmetanje u brojkama, 184 santima visoki Klose, trese mreže, asistira i uživa u fudbalu, onako iz gušta, za svoju dušu, a ne da bi se pričalo kako je prestigao Nejmara, Mesija, Ronalda, ili neke od napirlitanih, uglancanih fudbalera.
Kad smo već kod njih, plus Maradona i Anri, ne osporavajući im fudbalski kvalitet, nije veći fudbalski gospodin od plavokosog poljaka sa njemačkim pasošem. Nije ni nalik ulickanim tipovima s drečavo-šarenim kopačkama, a djeluje tako obično neobično i obrnuto. Međutim, skromni i pristojni Klose treba da bude primjer svima njima.
Uredu, pričaće se o njima za nekih dvadeset ili trideset godina, kako su bili fudbalski vanzemaljci, i neka će.
Momenat koji se treba prepričavati budućim fudbalskim fanaticima desio se 26.septembra ili rujna, kako je kome lakše. Ne, nije neki od Nejmara, Mesija ili Ronalda izveo neki novi dribling, niti je neko od njih postigao četiri ili pet golova protiv Eibara ili Hihona. U dresu nebesko-plavih iz Rima sa brojem 11 na leđima, „grande Miro“ pokazao je još jednom svoju ljudsku i fudbalsku veličinu, a u isto vrijeme skromnost i poštenje dječaka iz komšiluka. Na utakmici protiv Napolija postigao je gol „Maradoninom božjom rukom“, a sudiji meča nije preostalo ništa drugo no da pokaže na centar. Ipak, Klose čestito, maltene pokajnički, kako samo on umije, kaže sudiji: „Prijatelju, ovo se ne važi“.
Treba li spomenuti kada je protiv Arminije Bilefeld poslije dosuđenog jedanaesterca, upravo nad njim, opet prišao sudiji i ponovio sličnu rečenicu. Da, isti onaj penal kojim Mesi i Suarez pi*aju po slabašnim protivnicima. Kada vidite da Kavani, Paolo Kanavaro, kao i ovi iz Bilefelda, ga grle i ukazuju poštovanje, a publika nezavisno od boje dresa ustane i aplaudira, dovoljan je dokaz o šmekerskom gestu.
Ni ulazak u petu deceniju života ne sprječava ga da dokaže da mu specijalnost nisu golovi glavom, ni iz peterca, a ni iz velike daljine, a da su mu u isto vrijeme specijalnost golovi glavom, golovi iz peterca, i oni iz velike daljine.
Neka fudbalu fićfirići kao Nejmar, egoistični ulickani Kristijano Ronaldo, na čast im, majstori su. Ali neka nama i iskrenih zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Neka nam gospodina u kopačkama, ALAL MU VJERA. Neka nam Mire Klosea da raste u očima navijača širom svijeta u gospodina kakav je potreban savremenom fudbalu mnogo više od surove trke za brojkama i rekordima…
Marko Tešanović
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.