Jeff jeste od tvida, pa sadržan je u njegovom prezimenu, ali mnogo je više tkanina u tom geniju nego tek jedna. Mijene kroz koje je prošao su tolike da ih je teško ovdje i pobrojati, ali kroz sve njih, od ranih džins dana u Uncle Tupelo pa sve do zadnjeg albuma o kojem je ovdje riječ, „Schmilco“, lebdi njegov glas. Da, Jeff Tweedy je od Boga nagrađen glasom koji vas miluje čak i kad je prekriven distorzijom. Da pojednostavimo, brate (i sestro), čovjek lijepo pjeva. Baš kao što je John pjevao rokerskije, crnje i bliže mom ukusu, ali da se ne lažemo, Paul je bio taj.
I ako su poneki, čak i od najvećih, umijeli da iritiraju svojim glasanjem (Dylan, Young, Ferry…) koje se godinama preobratilo u mnogo prijatnije, Jeff Tweedy kojeg ćemo ovdje radi ekonomije prostora i njegovog najznačajnijeg projekta u životu, zvati Wilco, od prvog dana zvuči jednako dobro. I ne govori se ovdje o rasponu, silnim oktavama i svim onim karakteristikama koje prate velike vokale, jer Wilco i nije taj. Drugim riječima, njegova snaga ne leži u topuzu pa mu tako ni tragovi ne smrde znamo već čime.
A kako se to mjenjao? Tako da kad bi dostigao savršenstvo u jednom fahu, a “Being There” iz godine 1996. godine, to definitivno jeste bio kad je zvuk Amerikane u pitanju, uslijedili su silni oštri ulasci u krivine iz kojih je Wilco nekako uspijevao, makar i ugruvan, da izađe umjetnički živ . Već sljedeći “Summerteeth” je bio engleski “poppy” i naklon geniju Briana Wilsona, a da ne govorim o lomu koji je nastao sa “Yankee Hotel Foxtrot”, tim magičnim bastardom koji je maksimalno iznervirao diskografske bosove koji su odbili da ga uopšte objave. Ovaj hrabri čin jeste definitivno ukinuo bilo koju opciju komercijalnog uspjeha, ali je otvorio polje slobode na kojem otada Wilco gospodari.
Vjerni saputnici na toj stazi Jim O'Rourke ili kasnije Nels Cline, svojim su vrhunskim zanatskim moćima pomogli da se niska sjajnih albuma nastavi, ali su to i dalje bili nepogrešivo vizija i pečat jednog čovjeka, kojeg je tolika količina talenta koji je ključao u njemu prijetila da uništi i zdravstveno kroz duboku depresiju i napade panike. Kad se to srećom nije desilo, počeo ga je trošiti ne samo na svoj bend, već i na produciranje za druge poput Mavis Staples ili Low, saradnju sa Billyjem Braggom na vaskrsavanju stihova velikog Woodyja Guthrieja, sa svojim sinom u projektu posvećenom bolesnoj gospođi Tweedy…
„Schmilco“ u tom pogledu ne donosi neka posebna iznenađenja, čak bi mogao da se posmatra kao album ostataka, ali kad je nečija ljestvica tako visoko, onda bi zaista bila šteta da nisu ugledali svjetlo dana. Dakle, skoro minimalistička ploča (kako je samo lijepo napisati ovo nakon toliko vremena, a u svjetlu vaskrsavanja analognog vinilnog zapisa, a ne CD) koja odiše toplinom zatvorenog kruga muzičara koji su svoje studijsko vrijeme odlučili da popune za svoju dušu, predahnu, pa čak i da se našale na vlastiti račun naslovom albuma. To onda znači da se igraju i da mogu u svakom trenutku da odu u nekom neočekivanom pravcu, ali to na ovom albumu, za razliku od nekih prethodnih, a da ne pominjem briljantne koncerte, tek ponekad i urade. U redu, neko bi to mogao da tu neambicioznost ispostavi kao glavnu zamjerku, ali to je zavaravajući efekat. U stihovima „Schmilca“ je negdje duboko pritajena i srećom dobro privezana zvijer depresije, drama je tu negdje, ali nikad na površini.
Istinski majstori se prepoznaju što tako zvuče i kad se ne trude previše, a iako odijelo ne čini čovjeka, Wilco je još jednom istkao besprekornu kombinaciju tvida i džinsa.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.