Ako sam se prije sedam dana na ovom istom mjestu osjećao prilično glupo što sam morao da otkrivam toplu vodu, zbog Hiss Golden Messengera, sad se osjećam još čudnije što moram isto to da radim zbog čovjeka koji ima kultni status, Alejandra Escoveda. Zadatak je dodatno teži što mi je urednica portala priprijetila, nakon već znanog raspleta sa Cohenom, da mi se to više ne ponavlja sa junacima kolumne koji istini za volju nisu u cvijetu mladosti. Dakle, kao u “Boju na Mišaru”: ! “Polećela dva vrana gavrana…”.
Alejandro je već nekoliko puta zakoračio u tom pravcu, ali srećom, što pokazuje prvi album nakon pauze od četiri godine, izazvane pored ostalom i post-traumatskim stresom nakon što je preživio uragan Odile, “Burn Something Beautiful” nema nikakvih znakova da bi se i on mogao priključiti tužnom nizu u 2016. Uostalom, ako je taj uragan preživio pod istim krovom sa svojom četvrtom suprugom (!), to je dodatni dokaz da se taj ne predaje lako, jer ako mu njih četiri nisu mogle ništa…
Podsjetiću, 2003. godine nakon što mu je konstatovan hepatitis C, a sve kao posljedica dugogodišnje ovisnosti o drogama i alkoholu, život mu je visio koncu, pa je tako i jedan od najboljih tzv. tribute albuma ikad, na kojem su učešća uzela tako velika imena poput Lucinde Williams, Iana Huntera, Stevea Earlea, Howea Gelba, Calexico… bio nazvan „Por Vida“ (Za život, a ne za neku Vidosavu).
Oprezniji čitaoci će naravno u gornjoj listi prepoznati neke od budućih junaka ove kolumne, ali da se vratimo Alejandru, koji je na ovom albumu udružio snage sa momcima sa kojima u zadnjih nekoliko godina uveliko ide na turneje. U pitanju je niko drugi nego za života legendarni Peter Buck i njegovi dugogodišnji saradnici u projektima tipa “Minus 5”, ponajviše Scott McCaughey. Ova dva asa su pružili ne samo sviračke usluge već su i ko-autori svih pjesama na “Burn Something Beautiful”. Ovaj je album ujedno označio kraj saradnje sa velikim Tonyjem Viscontijem, koji je producirao nekoliko zadnjih Alejandrovih studijskih albuma, odreda odličnih.
I ma koliko bio poklonik zvuka koji je Tonyjev zaštitni znak još od remek-djela koja je producirao za T.Rex ili Davida Bowieja, jasno je bilo da je ta kristalna, light produkcija počela da prelazi u manir. Uvodna “Horizontal” sa debelo fuzziranim gitarama odmah daje do znanja da to ovdje neće biti slučaj. Ipak, nije sav materijal u tim bojama jer je Alejandrov ogromni opus pokrivao i žestoke cow-punk numere, ali isto tako i predivne balade. Nekako mi automatski u misli dolazi predivna “Rosalie” sa albuma “A Man Under the Influence” kao najbolji predstavnik ove druge krajnosti – “The whispers are mine, te amo, Rosalie”.
Iz postave muzičara koji su pomenuti, jasno je da na momente ovaj album zvuči kao R.E.M. sa drugim pjevačem, ali to je samo fragmentarna i udaljena asocijacija. Jednako tako, u kako se nekad govorilo, rilnama ove ploče čuje se i Iggy Pop, sa npr. albuma “Party” i da ne seciramo dalje, treba poslušati ovo izvrsno ostvarenje u integralnom obliku kako bi se stekao puni utisak. Bilo bi nekorektno ne istaći doprinos dama koje su sjajno otpjevale prateće vokale, Corin Tucker, nekad članice Sleater-Kinney te Kelly Hogan, saradnice Neko Case. A kao što znamo Đuro, Neko Case je…ne bojte se, nećemo ovaj put o Neko.
I da se vratimo tradiciji ove kolumne i da je završimo stihovima koji najbolje opisuju njenog junaka. Ovaj put u pomoć zovem Mr. Younga a kad je u naslovu uragan onda je jasno da nema bolje od ove:
“Far across the moonbeam
I know that's who you are,
I saw your brown eyes
turning once to fire.
You are like a hurricane
There's calm in your eye.”
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.