Svjedočenje Fahrudina Radončića na suđenju Naseru Keljmendiju ozbiljno je potreslo, ionako vidno oslabljenju, bošnjačku vladajuću koaliciju. Nakon što su izbori za savez koji će trajati hiljadu godina prošli katastrofalno i nakon što se Bakir Izetbegović, umjesto da shvati svoju novu poziciju, uspio konfrontirati čak i sa novim premijerom Hrvatske, Andrejom Plenkovićem, Radončić je ponovio tvrdnje koje je, prije istorijskog pomirenja, uveliko iznosio u svom Dnevnom avazu. Ramiz Delalić – Ćelo ubijen je od strane “bošnjačke državne mafije” i to zbog toga što je znao puno o ubistvima i ratnim zločinima koje je od njega naručivala SDA, odnosno Alija Izetbegović. Tako se pridružio ostalim slavnim komandantima, Caci, Juki i ostalima koji su završili sa metkom u trbuhu, bilo zato što su postali preopasni za aktuelnu vlast, bilo zbog toga što su mogli ispričati sve ono što bi se kosilo sa zvaničnim, kretenskim, ratnim narativom o borbi za multietničku BiH.
Nema sumnje da je Radončić izrekao ultimativnu jeres, gotovo nedopustivu za Sarajevo, a to je da Alija Izetbegović nije bio nikakva anđeoska figura, već da je imao jasan projekat etničke parcelizacije BiH, te da se, u ostvarenju tog cilja, nije libio koristiti uslugama obavještajnog i paraobavještajnog šljama, kao i mafijaških struktura. Ali zašto je baš došlo do spominjanja srpskog svata u kontekstu likvidacije Delalića? Radončić zna, baš kao i sva sarajevska čaršija da Ramiz Delalić – Ćelo nije ubica Nikole Gardovića, te da je to ubistvo samo preuzeo na sebe kako bi se zaštitio pravi ubica, a on za to dobio protivuslugu.
Upućeniji u Sarajevu znaju da ubistvo svata nije bilo naručeno, već se radilo o tipičnom jalijaškom dokazivanju Emina Švrakića, Ramiza Delalića i S. Š-a, koji su izletjeli iz resotrana Kineski zid i počeli zastrašivati svatove. Naguravanje sa Nikolom Gardovićem oko zastave je završilo tako da je S. Š. želio zastrašiti masu svatova pucanjem u zemlju, ali je rikošet na kraju završio u Gardovićevm tijelu. S. Š. je kao istinski ubica ucijenjen, te je, uz novi identitet, postao jedna od bitnijih karika u SDA, pogotovo kada je riječ o tzv. dobavljačkim aktivnostima. Radončić, prema tome, spominjući Delalića, u kontekstu ubistva Gardovića, nije slučajno podgrijao staru laž. Istina, ubistvo nije izvršio Delalić, pogotovo ne po instrukciji Alije Izetbegovića koji tada teško da je znao za, još uvijek neproslavljenog, švercera iz Priboja, već upozorenje da bi mogao progovoriti o onome što zaista zna, a što je daleko više od angažmana S. Š-a, ubice iz nehata.
Jer šta Radončić, zapravo, hoće? U Islamskoj zajednici već lude. S vrha se poziva SDA da se odvoji od Radončića, ili će se IZ odvojiti od SDA. Ionako slaba stranka gubi svoj uticaj u tužilaštvu. Blam i poniženje koje je Bakir Izetbegović doživio opstankom Dana Republike Srpske, itekako ima uticaja na lance poslušništva unutar stranke, koji, sasvim sigurno, ne žele otvaranje još jednog fronta, kada je već otvoren sa Čovićem, Dodikom, Plenkovićem, a i zvanična Srbija zbog srebreničkih vratolomija i vlastitih problema više blagonaklono ne gleda na Izetbegovića. Izlazak Radončića iz koalicije, ili, štoviše, njegovo novo hapšenje, samo bi produbilo kataklizmu koalicije koja je je izgubila Bihać, Zenicu, tradicionalno uporište Visoko, kao i simboličku Srebrenicu. I zato se Radončić može spokojno vratiti u svoju ulogu povremenog otvarača Pandorine kutije koja je, za njegove koalicione partnere nije utoliko problematična zbog toga što će iz nje izletjeti raznoliki bošnjački demoni, već zbog toga što na njenom dnu neće ostati ni nada za opstanak zvaničnog narativa o ubogim pregaocima za građansku državu naspram varvarskih nacionalista hitlerovskog tipa, koju u njemu igraju Srbi.
Prema tome, samo ubistvo Gardovića, u atmosferi nacionalističkog usijanja 1992. godine nije bilo incident tolike važnosti koja mu se pripisuje, ali itekako je prilog rekonstrukciji strategije mobilizacije kriminalnog šljama u ono što će postati jedinice za rješavanje svih problema nove vlasti, među kojima su se, dakako, nalazili i ljudi krive nacionalnosti. Svako isplivavanje te prljavštine u obliku istine ili poluistine bošnjačko Sarajevo dovodi do znakovite histerije, koja se u individualnoj i kolektivnoj psihologiji ne može protumačiti na bilo koji način nego strah od gubljenja bilo kakvog smisla političkog i nacionalnog postojanja. Ako se laž o humanizmu porodice Izetbegović i namjeri kreiranja multietničke BiH, temeljito uništi, a Fahrudin Radončić zaista ima mogućnosti i kapacitete da je uništi, šta će onda ostati sa drugim zbirom podgrijanih sarajevskih laži. Upravo tu leži ključ eventualnog Radončićevog opstanka i Izetbegovićevog silaska sa političke scene. Mali zmaj iz Kuča mnogo toga zna i zna šta radi.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.
1 komentar
Najbolje bi bilo da tebe pozovu na sudjenje Kelmendiju kao svjedoka posto sve zivo znas.
I jedna sugestija – nemoj stavljat u usta netacne informacije. Sugerisao si da je Fahro govorio o tome da je Delalic znao puno o ubistvima i ratnim zlocinima. Fahro nigdje nije pominjao ratne zlocine.