Jedna od temeljnih dilema koja se javi svaki put kad čovjek sjedne da piše o nekom izvođaču koji je manje poznat, a itekako vrijedan pisanja, jeste da li će se tim činom makar za milimetar pomjeriti spoznaja o njemu. Dilema je dodatno apsurdna kad se ne radi o nekom debitantu koji se pravo niotkud pojavio već o čovjeku koji je objavio šest albuma samo pod pseudonimom Hiss Golden Messenger, da ne pominjem bend koji mu je prethodio, The Court & Spark, sa četiri albuma.
Dakle, nikakav anonimus, naročito ne onom statistički zanemarivom broju s kojim se zavitlavam ispod potpisa svake od ovih kolumni. Ali, kako smisao ovog piskaranja i nije isključivo obraćanje njima, oni o tome često znaju više od mene, nego privlačenje krugu onih za koje je šteta da ne čuju za neke stvarne rokenrol vrijednosti, onda tas ipak preteže na tu stranu.
Junak današnje priče, tačnije njih dvojica, jer pored M. C. Taylora, kao autora, tu je cijelo i vrijeme i Scott Hirsch, sigurno ne pomaže previše u skidanju tog vela. Priznajem da sam i sam, kad sam prvi put, u Uncutu, naišao na ovo ime u prvi mah mislio da je u pitanju neki religiozni fanatik, previdjevši jedno „s“, pa je ispalo da je Njegov zlatni glasnik a ne Zlatni glasnik buke. To je bila dodatna zamka jer ne da nije u pitanju nikakav noise projekt, već najplemenitiji amalgam muzičkih formi karakterističnih ponajviše za američki Jug.
Na dan kad ispraćamo jednog od junaka naše kolumne, prostor dajemo jednom od njegovih duhovnih sinova, jer svi veliki autori su potekli iz iste zlatne žile kao Leonard Cohen.
Ta famozna Americana je u zadnjih 30 godina iznjedrila toliko velikih imena da je, i pored toga što stvaraju i žive ispod radara najšireg slušalaštva, to kandiduje kao posljednji živi izdanak istinskog rokenrola. Ono što je nakon nekog vremena zaprijetilo cijelom ovom idiomu jeste predvidivost i uniformnost koja ponekad djeluje odvraćajuće i ostavlja pitanje u vazduhu – o, ne, zar još jedan Americana kantautor, uronjen duboko u country, kao jaje jajetu sličan!?
No, kako u svemu, pa tako i u rokenrolu razliku čini posebnost a nju je nemoguće sakriti, tako je i HGM ima u talentu M. C.-a. Temelj su naravno pjesme bez kojih bi sva nadgradnja bila uzaludna, a on ih u svojem notesu ima napretek, i to izvrsnih. I tu dolazimo do ključne razlike koja se savršeno čuje na upravo objavljenom albumu „Heart Like a Levee“, moguće i najkompletnijem ostvarenju HGM dosad. Nije da je ovdje došlo do nekog zaokreta, sve je tu kao i obično, dakle i moćne balade, i ritam i bluz, i country i soul i fanki i gospel i … i sve je opet odsvirano, da citiram Nikolu Kevića – Zrnića, „poštenom svirkom“.
Ali ta bitna razlika je da je ovaj put materijal odsviran sa povišenim nabojem i to se osjeti u svakom trenutku. Kao da je snaga pjesama podigla kompletan bend i da, ovaj put se uz te pjesme može i zaplesati. „Srce kao bedem“, nasip ako baš hoćete, je jedan od onih albuma koji prepoznate od prvog takta kao kompaktnu cjelinu koja nijednog, ali ama baš nijednog momenta ne puca po šavovima. Ovo je nasip koji ne popušta, kad već ne mogu da ne pomenem legendarnu „When The Levee Breaks“ Memphis Minnie , proslavljenu od strane Led Zepp.
Ako se oni izvorni, da ne kažem pravovjerni pobornici HGM brinu da su njihovi favoriti napravili neki komercijalni kompromis, za to nema razloga. Iako su iskoračili iz lo-fi kanona u koji su ih svrstavali, zajedno sa jednim Bonnie „Prince“ Billyjem ili pak Billom Calahanom, HGM su i dalje u svom svijetu, i dalje se na kraju pjesama čuju zvuci močvare a muzika pulsira onim istim nepogrešivo prepoznatljivim osjećanjem čiji su kamen-temeljac tako veličanstveno postavili The Band ili Little Feat, još s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih. Da li se to dijametralno razlikuje od onog što do vas dominantno dolazi preko medija? O, da. Ali, nije li to razlog više da uronite u ove vode i da se prepustite struji da vas nosi kroz moćnu deltu onog naboljeg što nosi kontinent sa kojeg potiče?
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.