“Van The Man, Van The Man…!” Tako nekako otprilike završavaju koncerti Vana Morrisona, kada matori namćor odšeta sa bine nakon što je prethodno oduvao sve pred sobom, a njegovi saučesnici u tome, dakle orkestar, počinje da skandira, a publika, barem onaj dio što je ostao na nogama, to svojski prihvata.
I jeste, obično je to „Gloria“, taj jedan od deset najvećih singlova ikad snimljenih (da, to je ono što se vrti na 45 obrtaja. Obrtaja čega? Pa, znaš, kako da ti kažem…ma, zaboravi.), kojom se završava zgromljivanje nejači.
Da nije pretjerano ovo sve iznad? Teško.
Nedavno objavljeno četverostruko reizdanje (3+1 DVD) po mnogima jednog od najboljih živih albuma u istoriji rokenrola, “It's Too Late To Stop Now!”, to zorno (od zornjak, valjda) dokazuje. Sve što smo godinama ljubomorno čuvali na policama u dvostrukom izdanju ovdje je dopunjeno jednako kvalitetnim materijalom i nipošto nije keširanje legata. Nije zato jer ovaj dodatni materijal samo još jednom podvlači superiornost Mr. Performera. I kao bezbroj puta do tada George Ivan Morrison i njegova kohorta, okupljena samo za ovu turneju iz 1973. pod imenom Caledonia Soul Orchestra, ne brinu o formatu već samo u suštini i vlastitom uživanju. Kao da imaju sve vrijeme ovog svijeta, upuštaju se u duge vožnje pa kud ih put odvede. Improvizacija u punom smislu te riječi koja u engleskom jeziku nikako ne znači snadji se kako znaš i umiješ, već poboljšaj i izađi u finalu sa nečim potpuno svježim i novim. Takve modele više ne prave, ali ne vrijedi kukati.
U odnosu na originalno izdanje ovdje smo dobili isti kolač, ali veću porciju uživanja, u smislu da je kultna “Snow In San Anselmo”, ovjekovečena u “CA Blues” Milana Oklopdžića, dobila svoju živu premijeru, i to ne bilo kakvu. Drugačije aranžmanski udešena, ona je vjerovatno i vrhunac ovog izdanja.
Kao da sve to ne bi bilo dovoljno vanoljupcima kao zaliha za dugu jesen, pojavio se i novi studijski album “Keep Me Singing”. Vijesti su više nego dobre, jer to da nije u pitanju loš album i ne bi bila neka vijest, u Morrisonovom opusu takvih i nema, već naprotiv, irski lav i dalje dobro stoji. Kao što je poznato, nema tu već dugo one moćne rike, ali je zrelost materijala u Gornjem domu Vanovih dostignuća u zadnje dvije decenije. To konkretno znači da je sve masno odsvirano, bogato orkestrirano a da glas, jedan od najtoplijih u branši klizi po toj podlozi i nepogrešivo svaku pjesmu koja makar u svom početku zazvuči obično izvuče u zonu posebnosti. Naravno, uvijek ima bar jedna koja ulazi u red klasičnih, ovdje je to zapalo „Memory Lane“, jednu od onih Vanovih balada koja lagano raste dok on raspjevava u svom stilu, najbližem crnom čovjeku što je neki bjelac uspio da priđe.
Kad sam bio mali, nije mi bilo jasno ono klicanje sa početka teksta, ali mi se eto samo kazalo, da oni ne dozivaju neki kombi (engl. Van) već Vana čovjeka, ljudinu. Možda uvijek mrzovoljnog i spremnog da i ošamari ako treba (ima ta nepotvrdjena legenda da je i Chrissie Hynde imala tu „čast“), ali i neosporno nekog ko se može nazvati The Man. Jer je zaista Jedini.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.