Šesta epizoda, pod nazivom “Contrapasso” (riječ preuzeta iz Danteovog pakla, a predstavlja kaznu koja u svom izvođenju odgovara počinjenom grijehu), nam na gotovo nedvosmislen način konačno potvrđuje ono što smo već neko vrijeme naslućivali, a to je da se u njenom narativu, zapravo, prepliću dva vremenska perioda. Njihovo preplitanje i veoma vješto izbjegavanje detalja koji bi nam na konkretan način to dokazali je rezultovalo izuzetnom atmosferom same serije, zadržavajući onaj privlačni osjećaj misterije za kojim čovjek toliko čezne u pričanju i slušanju priča.
Tragičan kraj Lorensa (Clifton Collins Jr.) se veoma brzo smjenjuje njegovim ponovnim stupanjem na scenu unutar dijela priče koji prati Vilijema (Jimmi Simpson) i Dolores (Evan Rachel Wood), te nam ukazuje da se ta priča desila zapravo mnogo prije ove koju pratimo sa “Čovjekom u crnom” (Ed Harris). Sada je već pregršt detalja koji ukazuju na to – sjetimo se samo logotipa Westworld-a koji Vilijem sretne na ulasku u park, a koji je dizajniran u retro stilu, činjenicu da androidi često mijenjaju uloge (kao npr. Abernati (Louis Herthum), „bivši“ Doloresin otac), pa sada gledamo Lorensa kao El Laza (čije ime na španskom, zanimljivo, znači omča), na čiju se prošlost “Čovjek u crnom” referiše pri njihovom ponovnom susretu, itd.
Kako serija odmiče, a već smo sa petom epizodom na polovini sezone, “Westworld “sve dublje ispituje problematiku bića koje želi da se usprotivi isprogramiranom, kodifikovanom načinu života, koji sputava svu onu slobodu koju, kao svjesno biće, u svojoj suštini posjeduje. Ako se čini da je ovdje riječ isključivo o androidima, trebalo bi malo bolje pogledati epizodu u kojoj jasno vidimo i ljude (a ne samo robote) unutar i van ovog parka kako postepeno, gotovo neprimjetno, napuštaju svoj dosadašnji put i otiskuju se u nepoznato, želeći da zadovolje svoju znatiželju ili da zapravo pronađu sebe i svoj potencijal u prostorima u kojima ga još nisu dovoljno istražili. Na primjeru Vilijema, njegovo učešće u otmici nitroglicerina, koliko god komično učtivo ono bilo, zapravo predstavlja prekretnicu u njegovom iskustvu parka i sebe u njemu, pogotovo sa završnim napuštanjem Logana (Ben Barnes) i odlaskom sa Dolores. Konačno svoju sudbinu uzima u svoje ruke i kreće, oslobođen Logana, ka onome što ga istinski vuče. Sa druge strane, vidimo Feliksa (Leonardo Nam), tehničara parka, koji krišom pokušava da oživi mehaničku pticu, te da time, na neki način, samog sebe izdigne iz uloge „mesara“, koju mu je sa podsmjehom nadjenuo njegov kolega, u nešto više od toga, nešto za šta smatra da ima potencijal. Upravo u trentku kada to uspijeva, dolazi lice u lice sa Mejv (Thandie Newton), još jednim poznatim tragačem za životom izvan onoga na koji je bila osuđena.
Zanimljivo, ovo je prvi put da epizoda Westworld-a ne počinje sa Doloresinim buđenjem i sa glasom koji joj se obraća, a za koji još nismo potpuno sigurni da li je samo Bernardov (Jeffrey Wright) ili Arnoldov, ili možda čak i u kombinaciji. Ovoga puta u priču nas uvodi doktor Ford (Anthony Hopkins), u razgovoru sa Starim Bilom (Michael Wincott), jednom od starijih verzija androida (drugi nakon Dolores). U svom prepoznatljivom paraboličkom stilu, doktor Ford prepričava anegdotu sa hrtom koji nije znao šta da radi sa mačkom nakon što ju je nakon duge trke stigao. Ovo bi možda trebalo da nas asocira na ciljeve protagonista koje pratimo, te ishode njihovog eventualnog dostizanja. Stiče se utisak da doktor Ford svijet oko sebe posmatra sa pozicije koju je u ohole visine uzdigao njegov kompleks Boga i Stvoritelja, tako da mu svi djeluju kao mehaničke lutkice čije ponašanje u lavirintu posmatra analitički.
Ideja koja se još od samog početka serije postavlja kao vrlo moguća relanost – da je Bernard zapravo android – sa ovom epizodom postaje još izvjesnija i to sada uz određenu nadgradnju, prema kojoj on više nije samo android, nego android u čiji je softver potencijalno ugrađena svijest misterioznog Arnolda, začetnika Westworld-a. U jednoj od prethodnih epizoda, govoreći o svom nekadašnjem prijatelju, Ford nam je objasnio da je Arnold bio vođen ličnom tragedijom, čiju nam prirodu, iz ko zna kojih razloga, nije objelodanio. Prva pomisao nas, naravno, navodi na razmišljanje o vrlo zgodnoj paraleli povučenoj upravo između Arnolda i Bernarda, koji je, kao što znamo, takođe vođen ličnom tragedijom gubitka sina. Pored toga, dok se ostali androidi, tokom postepenog otkazivanja svih njihovih funkcija, uporno obraćaju Arnoldu, mi, publika, čujemo glas vrlo nalik Bernardovom kako kao eho odzvanja u glavi Dolores, njegovog prvog androida i to u trenucima njenog odstupanja od prethodno utvrđenog scenarija. Ono što je svakako bila jedna od interesantnijih informacija kojom smo tokom ove epizode bili nagrađeni jeste da je Logan upoznat sa činjenicom da ne samo da je Arnold postojao, nego da je on i idejni tvorac parka u kojem je na kraju i skončao. Logan, kao posjetilac parka, ali i biznismen zainteresovan za ulaganje i njegovu eventualnu kupovinu, raspolaže ovom informacijom za razliku od Bernarda, vodećeg naučnika i jednog od šefova Delosa, njegovog većinskog vlasnika, koji do informacije dolazi sasvim slučajno, gotovo trideset godina kasnije.
Većina fanova istreniranog osjećaja za detalje je u malom dječaku britanskog porijekla, koji se nasumično pojavljuje u različitim dijelovima parka, vidjela mladu verziju Fordovog klona. Kada tome pridodamo i podatak da je HBO na zvaničnu stranicu serije postavio “Delosove uslove korištenja” koji kažu: “Ulaskom u prostorije Delosa, potvrđujete da korporacija Delos ima kontrolu nad i postaje jedini i ekskluzivni vlasnik vaših: ćelija kože, tjelesnih tečnosti, sekreta, izlučevina, uzoraka kose, pljuvačke, znoja, krvi, te svih ostalih tjelesnih funkcija koje ovdje nisu navedene. Korporacija Delos zadržava pravo da ovo vlasništvo koristi u bilo kom obliku ili formi koju smatra odgovarajućom.” Posthumno kloniranje implicirano ovim tekstom će tako, po svemu sudeći, odigrati neku od uloga u budućnosti serije. Ono što se sada nameće kao značajno jeste pitanje da li smo već stigli u budućnost o kojoj ovdje govorimo, odnosno da li je Bernard Arnoldov klon? Kao što znamo, Ford uživa više u društvu androida nego običnih ljudi od krvi i mesa, što je sasvim sigurno ono što ide u prilog tome, međutim, analizirajući fotografiju Arnolda koju je pokazao Bernardu sasvim je jasno da to nije jedna te ista osoba. S druge strane, ako Arnold jeste robot, onda se može postaviti teorija po kojoj on vidi samo ono za šta je programiran da vidi, kao Dolores koja na fotografiji koju joj je u prvoj epizodi pokazao njen otac, Piter Abernati, nije vidjela Tajms Skver iako je on de fakto bio tu.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 3.9/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.