“We used to ride, ride, ride in the long black limousine…” Prije skoro čitave vječnosti, na možda posljednjem važnom i kompaktnom albumu Stonesa, “Tatto You”, iz 1981. (u redu, nije bilo neke posebne mane ni “Steel Wheels” ili “Vodoo Lounge”), ovako su prašili blues, tada itekako manje izborani momci iz Ričmonda, London. Ne da sam digao ruke od toga će nakon sada već jedanaest godina starog “A Bigger Bang” izdati bilo kakav studijski album, a kamoli da će se vratiti tako daleko i duboko u svoju prošlost, kao što je eto slučaj danas, na dan svjetske premijere “Blue and Lonesome”.
Onih par teasera koji su se pojavili na netu, zvučali su toliko nestvarno dobro, da sam se uveliko bavio mišlju da samo na osnovu njih napišem cijelu kolumnu. Prije nego nastavim, a ako se nije dalo zaključiti dosad, smrtno sam neobjektivan po pitanju Stonesa, tek da se zna, pa ću takav ostati i do kraja. Ni prve recenzije onih povlaštenih koji su ga preslušali ranije nisu davale razloga za zebnju, a sad kad je prošao kroz uvotok i krvotok, mirna, fanovskog, srca mogu da konstatujem da su moji heroji bili na nivou zadatka.
Višestruko je značajno ovo što se desilo. Osim otpisanosti koju sam već pomenuo, još je nekoliko velikih iznenađenja.
Za početak u pitanju su obrade, oliti coveri, blues favorita na kojima su stasali početkom šezdesetih. Namjerno kažem favorita, a ne hitova, jer su se The Rolling Stones ovakvim izborom praktično našli na istom onom mjestu kao i 1964. godine, kad su objavili antologijski prvi album na kojem nije bilo nijedne njihove autorske pjesme. Osim što ih je to dugo pratilo kao mana u isfabrikovanoj utakmici sa njihovim prijateljima, The Beatles, sve ostalo, uključujući neponovljiv prijeteći imidž mladića sa omota te žestina kojom su se bavili muzikom svojih crnih idola, je doprinijelo jednom od najvećih debija u istoriji rokenrola. Na to isto raskršće su sad, pedeset godina kasnije, došli sa one druge strane, kao zauvijek najveći rokenrol bend na svijetu, u poznoj starosti.
Iako već decenijama unazad Keith Richards slovi kao jedina istinska kopča sa Stonesima kakve znamo, a Sir Michaela Phillipa Jaggera doživljavamo kao mondena i reprezenta glamura koji je takođe sastavni dio legende o njima, ovdje je i to naglavačke okrenuto. Keithovi solo-albumi su odreda zvučali kao kap vode nama žednim Stonesa kakve smo najviše voljeli, njegova briljantna autobiografija “Life” je takav utisak još samo pojačavala, dok je Mick, praćen, naravno, Keithovim, oprostite na mom lošem francuskom, podjebavanjem, proglašavan plemićem i bavio se onim čime se inače bavi, modelima i vanbračnom djecom. Nekim čudom prirode, jer kako drugačije to objasniti, Mick ovdje svira usnu harmoniku i pjeva kao dječačić te je istinska zvijezda ovog albuma. Podjednako briljantan u laganim i brzim numerama, afektirajući kako to samo on zna dok se uvija oko mikrofona, način i u kojoj mjeri upotrebljava harmoniku nije čuven od njihove najranije faze. Podsjetio nas je da on nije od prvog dana tek slučajno potpisan kao jedna polovina autorskog tandema, već nosi ogromne zasluge za sve što su postigli, ne samo u komercijalnom smislu.
Pomalo čudi da neki recenzenti, poput onog iz Guardiana, spekulišu kako Stonesi mora da su slušali bendove poput The White Stripes i The Black Keys, pa je to dovelo do ovakvog albuma. Mislim da ne da su ih slušali nego da su direktno u vezi sa njima. Uostalom, šta radi Jack White kao jedan od rijetkih gostiju na njihovom koncertu ovjekovječenom u filmu “Shine a Light”? Iako duboko ukorijenjeni u tradiciji, i s pravom nezainteresovani za tzv. konkurenciju, Stonesi su, na čelu sa Mickom, oduvijek znali da prepoznaju šta je najbitnije u tom momentu. Uostalom, i Jack White i Dan Auerbach su pili vodu sa istog izvora. “Blue and Lonesome”, ovakav veličanstven kakav jeste, je i priznanje mladim snagama koje su nosile bluz&rokenrol baklju sve ove godine. Satisfakcija? Pa naravno, to je naprosto neodvojivo od Stonesa.
Svježina koja izbija iz svake pore ovog albuma, je naprosto fascinantna. U svega tri dana u studiju, sa takvim entuzijazmom su prošetali kroz pjesme koje znaju cijeli njihov život. I ne samo da ih znaju već još bolje znaju šta s njima. A to znači da nisu upali u zamku u kakvu obično upadnu pretenciozni svirači kad se bave bluzom. Neko je na You Tube, u komentarima, zamjerio kako u “Hate To See You Go” fali gitarski solo. Pa upravo to je suština, da ne treba, da bi samo smetalo hipnotizmu kojim ona odiše, baš kako su to radili izvorni bluzeri. Primalno.
Ovo važi za numere u tom fonu, a to je najbolji ritam & bluz koji može da se dobije danas, nikako ne mješati sa onom upeglanom R'n'B formom koja je sedamdesetih godina prošlog vijeka preuzela ime od tog plemenitog muzičkog oblika. Kada se pak dohvate klasičnog, sporijeg bluza, kao u naslovnoj pjesmi, onda gospoda Richards & Wood još kako umiju da zaštrikaju i pokažu da nisu tek najbolji ritam-gitaristi u ovom poslu, mada kao što znamo to zaista i jesu. Naravno, da bi moja najveća dječačka želja da im se u tome pridružio, za Stonese savršeni Mick Taylor, saputnik i arhitekta nekih od najljepših ukrasa na onoj nevjerovatnoj građevini zidanoj na „Let It Bleed“, „Sticky Fingers“ i „Exile On The Main Street“. Mick T. je negdje usput pregorio, i nije više sjena onog plavokosog genijalca, nema tu više ni Iana Stewarta, šestog Stonesa iz sjene, makar se njegov Hammond čuje u pozadini, ne mogu svi snovi da se ostvare onako kako smo ih sanjali, ali ovo je toliko prokleto blizu tome.
Budući da Stonesi nisu nikakav revival bend, a kako bi originatori to i mogli da budu, onda to što”Blue and Lonesome” zvuči toliko izvorno nije plod neke studiozne rekonstrukcije pedeset i više godina starog predloška, već isključivo posljedica onog što nose u svom genetskom i muzičkom kodu. Osim toga, tri dana je premalo da nešto izmontirate ako to već nemate u malom prstu, i sigurno ne biste zvučali ovako suvereno kao da se cijelo vrijeme poigravate. Lakoća nikad ne dolazi sama od sebe, ne zaboravite to. Gospodin Charlie Watts bi imao štošta da vam kaže o tome.
Kad sam čuo kako će se zvati ovaj album, kroz glavu su počeli da mi se vrzmaju stihovi: “I'm getting lonesome, I'm getting blue, I need someone to talk to.” U prvi mah nisam mogao da se sjetim čiji su to stihovi, koja je to pjesma dođavola?! A onda…da, Rory Gallagher i “Going To My Hometown”. Tako je, The Rolling Stones su se vratili u svoj rodni grad, u svoje prirodno bluz stanište. “The Boys Are Back In Town”, rekao bi još jedan veliki irski sin, Phil Lynnot.
Dug je to put bio, kao što rekoh neki nisu dočekali njegov kraj, ostavši da plutaju u svom bazenu poput Briana, a i ovi što su preživjeli uspjeli su to čudom, zahvaljujući sposobnim advokatima, dilerima koji su im glavu sačuvali snabdjevajući ih samo vrhunskim narkoticima. Kao što je to opjevao jedan od najvećih, kojeg ovdje ne obrađuju, Robert Johnson, pas iz pakla im je bio na tragu, ali eto, nije ih stigao. E, kad to neko sve preturi preko glave, sve te Marijane i Anite, potpuno je jasno zašto svira ovako sigurno, opušteno i visoko iznad svih trivijalnosti. To je ujedno i objašnjenje koja to sila pogoni ljude u sedamdesetim godinama da se lomataju po avionima, hotelima i izlaze toliko puta na ogromne pozornice, ali i male klupske scene, da odsviraju neke od najboljih koncerata koje možete da vidite. Novac to sigurno odavno nije, ostaje samo, nekom banalan, a ustvari suštinski odgovor – ljubav. Ko je stajao one julske večeri prije devet godina na Ušću, i gledao Keitha kako bez gitare pjeva: ”You got my heart, you got my soul, you got the silver, you got the gold” ne treba dalje objašnenje.
Eh, da, ovdje opet nema nijedne njihove pjesme… Nadam se da niste pomislili da ću ovo navesti kao nedostatak. Umjesto toga, baš kao što su to uradili Stonesi, pokloniću se do zemlje sljedećoj gospodi. Oni i njihove pjesme su istinske zvijezde ovog albuma, bez njih bi i ovaj album i sav rokenrol bili nemogući: Willie Dixon, Howlin’ Wolf, Little Walter, Jimmy Reed, Magic Sam, Buddy Johnson, Lightning Slim, Eddy Taylor, Memphis Slim, Little Johnny Taylor…
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.