Nije baš da je ništa, ali ovako nekako bi mogao da izgleda sažetak godine koja nam se polako migolji niz prste. Ovo naravno ako pogledamo iz ugla u kojem se nalaze oni tzv. brand new izvođači, jer nije bilo nijednog debi-albuma koji bi nam zaustavio dah u toj mjeri da bismo uzviknuli: “Ovo je buduća velika stvar!” Druga je stvar kad su u pitanju oni već provjereni, o njihovima dostignućima u 2016. koju su je učinili dobrom godinom, u narednoj kolumni. Zabrinjavajuće je što su najbolji bili oni koji su nas napustili, ali i o tom nekom drugom prilikom.
Liste koje ovih dana objavljuju prestižni muzički magazini sadrže neka nova imena, ali kad se upustite u istraživanje šta su nam to zaista ponudili ne možete reći da je tu nešto baš fascinantno. OK, ako smo se pomirili da je ponovo izmišljanje točka nemoguća misija, odnosno da je praktično nemoguće da bilo ko izmisli neku novu formu, potajno smo se nadali da će novajlije da ipak naprave pokoji iskorak za pamćenje.
Ipak, evo nekih imena koja figuriraju te analize onog što su stvorili. Abecedno posmatrajući, neka prva bude drugarica Anna Meredith, rođena 1978. pa bi se neko zapitao kakav je to crni debitant, ali kvaka je u tome da “Varmints” jeste njen prvi album, samo što se Anna dosad bavila nekim drugim formama, ponajviše klasičnom muzikom. Ona je ovdje umotana u elektroniku, na način da ne ostavlja podignute vjeđe, što će reći da ima puno smisla i uspjeha u finalnom rezultatu, koliko god bio razuđen i rastresit. Naravno, za onoga ko to voli.

Debitant je i Brigid Mae Power, sa istoimenim albumom, Irkinja koja je direktna nasljednica one kantautorske linije na čelu koje će doživotno stajati Joni Mitchell, ali osim legendarne Kanađanke, u muzici BMP jednako tako ćete čuti Judee Sill ili Tima Buckleya, sa muške strane. Muzički sveden na glas, gitaru i ponekad harmoniku, ovaj album obiluje meditativnim pjesmama i kao takav se ne otvara lako površnom slušaocu. Oni drugi će naći dovoljno razloga za uživanje.

Nastavljamo sa damama – King. Nije greška, ove tri dame su stvarno King, a ne Queen. I jeste da sam na ovom istom mjestu prije samo sedam dana krpio R'n'B formu kao ne baš milu uvu mom, i jeste da sam u startu imao otpor prema još jednom u nizu ženskih crnačkih trija, ali Anita, Paris i Amber su to dovele do perfekcije. Ono što malo kvari priču o novim snagama je to da su na sceni još od prije pet godina, izdavajući singlove, ali album “We Are King” je zaista njihov debi. Ujedno i dokaz da nema toga što u ruke Mandušića Vuka, pa evo i vučica, neće biti puška ubojita.

Znam da nećete vjerovati, ali na sceni se u 2016. pojavila još jedna autorka. Doduše, i ovdje je debi relativan, jer se album “Chaleur Humaine” projekta Christine and the Queens, pojavio u originalnoj formi još 2014. Naime, Heloise Lettisier, to je ime francuske dame, koja je uspjela da svoj album prepjeva na engleski i time ga učini pristupačnijim tamo gdje se broje glavne pare. Vjerovatno je pažnju dodatno privukla LGBT naznakama u tekstovima, ali sve da vam to i smeta, rijetko melodičan pop koji odzvanja sa ovog albuma je sasvim kredibilan, a da se ne lažemo uvijek je cool kad se jedan od najpjevnijih jezika, francuski, malo pomiješa i da posebnu aromu ovom elektro-pop slatkišu.

A onda još jedna mlada dama sa jako živopisnom biografijom (“Zbog moje bake koja ovo čita, ne bih o tome zašto sam nekoliko puta završila u zatvoru”), koju je pretočila u svoj prvi album “Midwest Farmer's Daughter”, Margo Price. Za country, a Margo je country od glave do pete, je jako bitno da stihovi budu što više ogledalo života, a oni to jesu. Muzički tu nema nekih iskoraka koji impresioniraju, ni njen glas nije onako moćan kao što je onaj Sturgilla Simpsona, ali zato je po svemu ostalom ovo nova country-heroina, na koju treba pripaziti u budućnosti.

Kad smo već kod bake, nisu sve unuke iste. Dvije britanske tinejdžerke, Rosa Walton i Jenny Hollingworth, bi svoje pojele, jer kako drugi zaključiti da su svoj projekt nazvale “Let's Eat Grandma”!? Neko je nešto gadno sipao Crvenkapici, pa je postala vuk. Na njihovom debiju “I, Gemini” se jasno čuje da su baštinici onog što je posijala Kaća Grmuša, ali bojim se da je to jedino što ovdje može da zadrži pažnju, ma koliko sa svojih 17 one bile razigrane i sve nešto otkačene.

Na kraju, a ipak je red da se neko izdvoji na vrhu liste, evo nas kod Heron Oblivion sa istoimenim albumom. Osim što im je ovo prvi projekt, teško da su u pitanju debitanti, ali “vjenčanje” bivšeg glavnog glasa Espersa, Meg Baird sa polovinom Comets On Fire, je dalo nebeski efekat spajanja “Hendrixa sa Lutajućim srcima iz Niša”, kako to reče moj prijatelj koji ima dovoljno godina da se sjeća ovih potonjih. U svega sedam pjesama, koliko ih je ovdje, gitare cvile i reže, ali zahvaljujući predivnom glasu Meg dobili smo nešto što sanjaju svi oni koji iritira glas Neil Younga. To nešto je zvučni zid, često na ivici distorzije, baš kako to savršeno radi pomenuti sa svojim Crazy Horse, samo eto nadgrađen mnogo prijatnijim vokalom ove američke Spomenke Đokić. Postoji sasvim dovoljno laganih, pastoralnih pasaža kao kontrapunkt toj žestini, što sve dovodi do neoborivog zaključka da ovo zaokruženo remek-djelo spada u sam vrh ovogodišnje ponude.

Post Scriptum
Nisam mogao da odolim da ovom tekstu ne dopišem još nešto o dami koja je sve osim debitant, Patti Smith. Svijet je obišla slika njenog izvođenja “A Hard Rain's Gonna Fall”, koju je umjesto njenog tvorca i njenog dobrog prijatelja Boba, ona pokušala da izvede na Balu pingvina, poznatom i kao dodjela Nobelove nagrade. Ophrvana emocijama, velikom pjesmom i za nju potpuno čudnom atmosferom, Patti se “saplela”, prekinula izvođenje i time dala pečat ljudskosti toj večeri. Iskazala sve što ni sam Dylan ne bi mogao, možda jedino veliki Džon, kojeg smo se nedavno prisjetili na 36-u godišnjicu bizarne smrti. A znate već tu storiju kad su The Beatles nastupali u dvorani u kojoj su prvi redovi pripali kraljevskoj porodici: “Vi u zadnjim redovima možete da tapšete, vi u prvim redovima možete da zveckate nakitom”.

Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

