Prije neki dan sam pogledao odličan film. Ustav Republike Hrvatske. Za one koji ga još uvijek nisu pogledali – a savjetujem da ga pogledaju što prije – radi se o izvrsnoj drami u kojoj profesor istorije, gej i transvestit ustaških nazora, Vjeko Kralj, postaje prijatelj sa svojim komšijom policajcem koji je, pri tom, Srbin, Vasilije Samardžić, a koji je morao promijeniti ime u Ante da bi ostao zaposlen u policiji. Profesor “Antu” podučava Ustavu Republike Hrvatske kako bi ovaj ispunio nove standarde koje je država propisala da bi mogao ostati na poslu.
Iako Ustav propisuje jednaka prava za sve građane Republike, pa čak i ustaše transvestite i Srbe, odredbe na papiru i pravila stvarnosti najčešće nisu jedno te isto. U najupečatljivijoj sceni filma, profesor, kojeg su prethodno prebili nacisti, pozivajući se na Antu Pavelića otkriva sav gnjev i žuč koji osjeća prema Vasiliju/Anti (parafraziram po sjećanju): “Nemojte vi meni da ste vi samo vi. Svi mi pripadamo nekamo. I vi to dobro znate. A mi smo bolji od vas. Možda se jeste borili za nas u ratu, ali ja i dalje više poštujem svakog onog četnika koji je na traktoru otišao svojima od vas.”
I zaista je to tako da svi mi, iako pripadamo jedni drugima kao ljudska bića i komšije, barem kada je u pitanju Balkan, pa i Hrvatska i BiH, opet pripadamo i ““nekamo” drugo. I na osnovu te pripadnosti se smatramo jednakijima od onih koji su na teritorijama sa našom većinom “nepripadnici”. Istorija Hrvata i Srba u Hrvatskoj je, zapravo, istorija mnogo više isprepletenosti i prelivanja jednih u druge, nego što se to predstavlja u dominantnoj nacionalističko-starčevićijanskoj i sterilno katoličkoj stepinčijanskoj ideološkoj matrici.
Realno je da bez Srba, Hrvatska u današnjim granicama ne bi bila zamisliva, baš kao što ni istorija Srba u habzburškim zemljama – a to su bile teritorije na kojima su vijekovima uživali daleko veća prava od svojih sunarodnika u Osmanskom carstvu – ne bi bila zamisliva bez minimuma hrvatskih okvira. Film Ustav Republike Hrvatske je odličan upravo zbog toga što ukazuje na to koliko društveni procesi kaskaju za kontrom takvoj ideologiji, pa i za građanskim ustavnim odredbama i koliko Ante, ma kako profesor Kralj shvatio da je i on ljudsko biće i dalje ostaje poniženi nepripadnik. Svoje će usvojeno dijete krstiti u rimokatoličkoj crkvi, nazvaće ga Vjekoslav po gej-profesoru koji je spoznao njegovu ljudskost, usklađenu sa bivšim srpstvom i da, ostaće Ante, hrvatski policajac, nikada više Vasilije.
Ali zamislimo sada kako bi izgledao rimejk ovog filma koji se događa u Banjaluci, u Republici Srpskoj. Kako ne volim kopi pejstove, volio bih da taj rimejk započne na neutralnom terenu onoga svijeta, odnosno kao uzvratna posjeta blaženopočivšeg patrijarha Antonija Sokolovića (1571–1575.) dženetu u kojem boravi njegov blizak rođak Ferhat-paša Sokolović, inače ktitor banjalučke Ferhadije. U nedostatku zanimljivih sadržaja (horovi anđela, dženetske hurije, bistri potoci, banane čije se grane saviju kad pružiš ruku su odavno dosadili), oni počnu proučavati Ustav Republike Srpske. I Ferhat tako dođe do Članova 14. i 15. usvojenih još dalekog februara 1992. u simpatičnoj čaršijici zvanoj Pale pokraj Sarajeva:
“Niko ne smije biti podvrgt mučenju, svirepom, nehumanom ili ponižavajućem postupku. Zabranjeno je i kažnjivo svako iznuđivanje priznanja i izjava. Nezakonito lišavanje slobode je kažnjivo.”
– Jesi ti pročitao ovo Antonije?
– Ne da mi je do sada došlo na uvid. Znaš ti današnji đakoni, lenji su na nebesima nego što su bili na zemlji. Ništa mi ne dostavljaju, n i š t a.
– Aham. U mojim izvještajima piše da se ovo nikako nije poštovalo. Štaviše da je, u pravilu, rađeno sve suprotno.
– Pravo da ti kažem, načuo sam nešto o tome, ali…
– Dobro, ali moraju ti biti poznati događaji još iz našeg vremena, koje si morao čitati kod Vase Čubrilovića. Jebote, ti si mi posudio tu knjigu! Ček sekund, zabilježio sam negdje. Ah da, evo fino stoji i još si ti podvukao plavom hemijskom da se “SPC širila u podunavskim zemljama, te da je imala temelj za svoj razvoj i zaštitu u Srbima koji su ili kao vojnici ili kao viši funkcionari imali utiecaja u Osmanskom carstvu i prije pojave Sokolovića.” Znači i prije naše pojave Antonije i prije malog Baje, a kamoli kad smo mi bratski razdijelili ingerencije nad crkvom i džamijom.
– Dobro, koja je tvoja poenta?
– Ako je to bilo tako, a bilo je, zbog čega su ovi tvoji sravnili sa zemljom moju zadužbinu. Da ne bje mene, da nisam osvojio i Cazin i Bužim i Ostrožac i načeo Bihać ne bi bilo ni njih ni zadžbine.
– Jest, ali ti ne shvataš istorijske procese.
– Kakve procese?
– E pa vidiš, ova dugovječnost u raju nebeskom me je naučla da stvari ne sagledavam idealistički nego materijalistički.
– Jesi to, svega ti, postao komunista?
– Neomarksista Ferhate, neomarksista.
– I kakve to veze ima sa našom pričom?
– E pa vidiš, društveno biće kreira svijest. Razne politike su, uglavnom ideološke nadgradnje ekonomskih procesa. Velike imperije bez obzira da li su bile paganske, hrišćanske, muslimanske ili, evo, u novije vrijeme, sekularne su svoj interes ostvarivale vjerskom tolerancijom kako bi pod svojom vladavinom što uspješnije okupile što veći broj raznih naroda i teritorija. Kad dolazi do raspada te baze dolazi, onda i tolerancija biva, najblaže rečeno, uzdrmana, a vjerski, etnički i drugi antagonizmi postaju nadgradnja usitnjavanja, ilitiga balkanizacije imperija. To što smo mi bili rođaci i dobro sarađivali postaje irelevantno.
– Vulgarizuješ Antonije, vulgarizuješ. Da si čitao Geralda Cohena znao bi da nadgradnja u marksističkoj ima itekakvu autonomiju, da se itekako moglo doći do spasonosne društvene formule da se one ustavne odredbe ispoštuju i da mi ovi tvoji ne sravne džamiju sa zemljom.
– Naravno da je moglo.
– Pa što nije?
– Zato što izuzimaš faktor ludosti i gluposti.
– Aha, znači priznaješ da su ovi tvoji ludi i glupi.
– Unekoliko, koliko i ovi tvoji što su sebe osudili da budu sekta za dospjevanje u dženet, a evo vidimo da poslije nekog vremena sve dosadi, pa ti ne ganjaš hurije nego ovdje sa mnom raspravljaš o Ustavu Republike Srpske. Osim toga, džamija ti je obnovljena i lijepo izgleda.
– Jah… i šta ćemo sada?
– Posmatrati kaskaju li dovoljno neštetočinski za Ustavom.
– Jah.
– Jah.
To bi dakle bio uvod u film, čiji bi glavni lik mogao biti Vasilije Kačavenda, kojeg na samrti dvori preostala Hrvatica iz Liskovice ili nekog drugog, zauvijek iseljenog hrvatskog sela u Republici Srpskoj. I koji spoznaju da su i jedno i drugo ljudska bića. Ustavu unatoč.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.