“Ljubavna bi težnja trebala biti kao trougao u kojem dvoje ljudi stoje na istom tlu, a između njih prostor sa vlastitim individualnostima, u kojem traže najviše dobro zajedno” – nepoznati sveštenik.
Kad smo se napokon riješili 2016. hajde da vidimo šta se na početku ove godine izdvojilo kao nešto vrijedno pažnje. Posljednje što sam očekivao bila je mlada dama sa akustičnom gitarom koja skoro da šapuće svoje ispovijesti, uz minimalnu orkestraciju iza nje. Još otkad je to skoro pa patentirala Joni Mitchell izbilo je toliko klonova na površinu da mi je iz opis iz prethodne rečenice bio najpouzdaniji vodič da bježim glavom bez obzira od sličnih, uglavnom nadobudnih autorki. Julie Byrne i njen drugi album “Not Even Happines” su me negirali. Kad se nešto ovako nenametljivo nametne već u prvom mjesecu nove godine kao vrhunac, znak je to da se ovdje radi o rijetkoj zvjerki kojoj treba pristupiti sa puno obzira.
U jednoj od prošlih kolumni sam naglasio da je forma neuništiva, ali da su posebni oni koji znaju da joj udahnu novi život. Ova moderna Vashti Bunyan s kojom je veže ne samo folk-izraz već i istinsko nomadstvo, u svojim pastoralnim pjesmama slika portret Sjeverne Amerike po kojoj krstari već nekih deset godina, od svoje sedamnaeste. “Slikajući” nebo, more, šume i zvijezde ona istovremeno oslikava stanje svoje duše. Velike su to i klasične teme ponajviše odnosa dvoje ljudi, i prostora za samoću unutar njega. Omiljena misao kojom se vodi, djelo je Adrienne Rich (naglašavam, ne Andrienne), i slobodno citirano glasi:”Častan ljudski odnos, onaj u kojem dvoje ljudi s pravom koriste riječ “ljubav“, je proces, delikatan, divlji, često zastrašujući za one koji u njemu učestvuju, proces dolaska do istina koje možemo reći jedni drugima. To je bitno jer čineći tako činimo uslugu našoj vlastitoj kompleksnosti. Tako je malo ljudi na koje možemo računati da će kročiti ovim teškim putem uz nas”.
Harmonija o kojoj pjeva, i govori o intervjuima, je univerzalna i nije samo u međuljudskim odnosima, već i u odnosu sa prirodom. Julie je traži konstantno, čak radi kao čuvar u njujorškom Central Parku, jer kaže da i u džinovskom, betonskom gradu poput njega tu nalazi žilu kucavicu koja spaja njegove stanovnike sa prirodom i štiti ih od potpunog otuđenja. Uostalom, evo kako opisuje jednu od predstava prirode na obali Pacifika:”Na tim plažama, kad napravite bilo kakav pokret, hodate po pjesku ili samo prođete rukom kroz kosu, bezbroj algi i planktona počinju da svjetlucaju u vodi i to je jedna od naljepših slika koje sam ikad vidjela”.
Ono što je fascinantno i skoro pa nevjerovatno da neko od svega 27 godina sa takvom lakoćom i nenametljivošću ove kompleksne teme pretače u tihe pjesme koje naprosto struje oko i kroz vas. Prirodnost koja izvire iz njih prosto upućuje da su plod duboke introspektivnosti koju je naprosto samo trebalo tonski zabilježiti i diskretno ukrasiti aranžmanima koji su tu, baš kao i kod jednog drugog velikog usamljenika, Nicka Drakea, samo da podcrtaju intimu. Za razliku od njegove tragične sudbine, Julie je na putu spoznaje i nade da postoji šansa za dvoje ljudi dok god postoji, kako ona kaže: “Posvećenost istinskoj volji da se se sagleda i razumije ona druga strana, da se pronađe unutrašnji izazov da se sasluša šta onaj drugi, a ne ti, želi i treba”.
Površno slušanje ovog albuma može i da zavara jer je inicijalni utisak da su sve pjesme vrlo slične zbog tihog, gotovo ravnog, pjevanja samo ponekad narušenog brujanjem sintisajzera u pozadini ili nekom usamljenom violinom ili flutom. Međutim, kada utihnu i posljednji tonovi, ostaje dubok i dugotrajući utisak suočenja sa neviđenom ljepotom, baš kao nakon izlaska iz bioskopske sale a poslije filma koji vas je, a da niste ni svjesni, držao u šaci cijelo vrijeme.
https://www.youtube.com/watch?v=yuOQsoIpHxY
Ovaj album je snimljen u Buffalu, u njenoj rodnoj kući i po mnogo čemu je njen povratak korijenima, nakon godina provedenih na drumu. Sagledavanje je to jedne od temeljnih istina da čovjek može biti srećan i ispunjen na raznim staništima, ali da se mir i sreća najdublje proživljavaju na mjestu gdje je sve počelo. Pa nisu slučajno neki od ključnih stihova Neila Younga i kompletnog rokenrola upravo oni iz pjesme koja već svojim imenom “Helpless” (Bespomoćan), sažima suštinu:
“And in my mind I still need a place to go
All my changes were there
Blue, blue windows behind the stars
Yellow moon on the rise
Big birds flying across the sky
Throwing shadows on our eyes
Leave us helpless, helpless, helpless”
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.