Nebojša Ristić: Magija i gubitak

Bila je 1984. Na stranu što je Orwell “omanuo” u svojoj viziji (ili je možda tek malo poranio), sasvim obična godina u kojoj je tek minula sarajevska zimska Olimpijada, neki već u JNA, neki na putu ka istoj. Ništa, ali baš ništa nije upućivalo da će u njenoj prvoj polovini jedan komad crnog vinila sa rupom u sredini, toliko obilježiti jugoslovenski rokenrol i približiti ga samim vrhovima svjetske produkcije tog doba.

“Džuboks” jeste upozoravao da je u Novom Sadu usred neke sasvim nove scene ponikla i Luna, par spotova koji su se vrtili u opskurnim terminima zaista jesu upućivali da je u pitanju nešto nestvarno dobro no niko nije mogao da zna šta će od toga na kraju ispasti. Kako god, naša gradiška rokenrol sekta nije bila nespremna i sredila je da se našeg visokog predstavnika prekomanduje iz garnizona u Novom Mestu u Ljubljanu, dakle u neposrednu blizinu Helidona koji je objavio 920 primjeraka prvog albuma Lune, “Nestvarne stvari”.

Pomenuti je kupio i dostavio tri primjerka u našu varošicu što vjerujem da je, u odnosu na broj stanovnika, drži visoko na listi onih mjesta sa najvišom zastupljenošću jedne od najboljih ploča koje su ukrasile ove prostore. A to što nas je zapljusnulo sa nje, je bilo gotovo jednako nemoguće objasniti i analizirati kako tada tako i danas kad se pojavila knjiga “Ogledala Lune”, kapitalno djelo domaće žurnalistike, posvećenom ovom bendu koji je smogao toliko snage da iznjedri ovo remek-djelo i odmah se raspadne. Time se, sa nevjerovatnim brojem detalja i tako dubinski, na 377 strana dugoj i 1002 grama teškoj knjizi, bave stari džuboksovci Predrag Popović i Saša Rakezić uz pomoć nešto mlađeg popboksovca, Gorana Tarlaća, da je čine knjigom kojoj nema pandana.

Vjerujem da će nekom koji se po prvi put u životu susreće sa Lunom, primarno pitanje biti – ko su oni dođavola pa da im se pruži tretman rijetko rezervisan i za najveća imena na svjetskom nivou, a kamoli kod nas? Pa u onoj zemlji su i najžešćim levatima štampali bar par hiljada primjeraka albuma, a ovim mučenicima ni čitavu hiljadu?! Bilo bi interesantno doći do podatka u kojem je tiražu odštampan jedan drugi antologijski album, onaj Šarla akrobate.

Knjiga je koncipirana oko četiri velika intervjua sa članovima grupe. Intervjua koji prevazilaze period vezan samo za Lunu i bave se njihovim životnim i umjetničkim biografijama. Namjerno ne kažem muzičkim, jer su bili mnogo više od toga, na čelu sa njihovim pjevačem i tekstopiscem Slobodanom Tišmom. Da, istim onim koji će godinama nakon za “Bernardijevu sobu” osvojiti NIN-ovu nagradu za roman godine. U momentu izlaska ove ploče, Artur, kako je potpisan na omotu, ima 38 godina, dok ostalih troje, Zoran Bulatović – Bale (gitare), Ivan Fece – Firči (bubnjevi) i Jasmina Mitrušić – Mina (klavijature), svi zajedno imaju oko 60 godina. Ni na papiru, ni u malom mozgu, to nije izgledalo kao dobitna kombinacija a dotakli su nebo kao od šale.

Tišma, do tog momenta konceptualni pjesnik i performer, u konstantnoj paranoji od finalizacije svojih, potpuno posebnih pjesama i performansa, je stao u isti stroj sa troje nevjerovatno talentovanih klinaca. A nama se dodatno vrtilo u glavi od činjenice da su ovako zrelu ploču iznijeli naši vršnjaci, iako po definiciji ne bi trebalo da je tako.

Jako su rijetke knjige koje svoju temu obrađuju kroz velike intervjue sa njihovim glavnim junacima, pada mi na pamet jedino Trifoov intervju-knjiga sa Hičkokom. Jednako tako, bilo je knjiga poput Grail Marcusove “Like a Rolling Stone” koje se bave tek jednom jedinom pjesmom, ali govorimo o legendama a da se takav postupak primjeni na jednu praktično anonimnu grupu… Jedini mogući zaključak je da je za to morao postojati izuzetno jak razlog a “Nestvarne stvari” to i nakon više od 20 godina jesu.

Postoje na desetine nedoumica koje je za sobom ostavila Luna i to autori ove knjige istražuju sa velikom posvećenošću i naravno, ljubavlju prema njoj. Sticajem okolnosti jedan od autora Predrag Popović je imao tu čast da u “Džuboksu” na briljantan način recenzira vjerovatno i najbolju iz trolista Idoli – Šarlo – Luna koji će zauvijek služiti na ponos domaćem rokenrolu. Sa svojim kolegama nije žalio ni vremena ni para da pronađe svoje sagovornike rasute svuda i sa potpuno nepredvidivim putanjama u post-Luna životu.

Osim njih, knjigu krase i brojni doprinosi savremenika Lune, pristrasno tvrdim najboljim kada dolaze iz pera “Džuboksovih” perjanica, Dragana Kremera i Aleksandra Žikića. Oni su imali i tu sreću da ih vide na nekom od jedva petnaestak koncerata koje je Luna odsvirala ostavljajući za sobom muk koji bi se nakon šoka pretvarao u ovacije publike. Meni je ta sreća pripala prve večeri onog EXIT-a 04 kad su se jedini put ponovo okupili. Zahvaljujući Turcima na Batrovcima i četiri sata čekanja na Petrovaradin sam uletio u potpunom očaju jer sam već na prilazu tvrđavi shvatio da su počeli i da ću propustiti ono što sam sanjao tolike godine. Ipak, u potpuno neočekivanom ambijentu, zalaska sunca, uspio sam da uhvatim “Ogledalo Lune” shvativši da je magija neuništiva, čak i kad se toliko godina bila izgubila, da se poslužim Lou Reedovim naslovom.

“Ogledala Lune” su, iako to ne stoji nigdje napisano od strane samih autora, ali zato kroz vješto izvučena “priznanja” članova grupe, ipak odgonetnula istinski razlog razilaska grupe. Koliko god je ambivalentnost unutar grupe bila jedan od ključnih elemenata njene savršenosti i unikatnosti, isto tako je jasno da takve tenzije nisu mogle da potraju bez fatalnog završetka. Za sve godine bavljenja rokenrolom nisam naišao na ploču na čijem se omotu naglašava ko je autor instrumentalne muzike a ko vokalne (i stihova) !? Pa valjda je jasno da ni potpisi Lennon – McCartney ili Jagger – Richards nisu podrazumijevali ko je tu šta i koliko stvorio, ali u Luni su ta ega bila, ma koliko utemeljena, veća i od džinovskog zvučnog zida koji su zidali na temeljima suptilnih pasaža.

Rudarski posao koji su obavili Popović, Rakezić i Tarlać je tim više dragocjen. Specijali koje objavljuju MOJO ili UNCUT o pojedinim antologijskim albumima ovdje su dobili domaći pandan koji ni po čemu ne zaostaje za svjetskim uzorima. Baš kao što ni novosadska četvorka nije zaostajala za tadašnjim bendovima sa kojima su ih poredili, tipa Siouxsee & The Banshees ili The Cure. Kao što to kaže Bale na jednom mjestu, tolika je moć njihove muzike bila da je potpuno ozbiljno razmišljao da se zaputi ka Londonu da se oproba sa najvećima. Kasnije je naravno shvatio da muzička industrija ne funkcioniše na tim principima te da su i tamo neki potencijalno veliki bendovi tonuli na prvoj plovidbi, ali je produkt iza kojeg su stajali bio čudo koje se ne ponavlja. Dovoljno je reći da su najbolji studio u bivšoj zemlji, te najbolji producent i snimatelj, bili praktično suvišni te da su umivenom produkcijom čak za određen nivo umanjili snagu demo-snimaka i koncertnu energiju koja je već počinjala da ulazi u legendu.

Neko bi pomislio da je knjiga sa ovolikim intervjuima, svjedočenjima, fotografijama doprinijela da se Lunina potpuno endemska geneza, zenit i rasprsnuće pojasni. Čak ni vrhunski vođena i realizovana ona to samo djelimično postiže i to ne zato što su njeni kreatori bili nedorasli zadatku ili se pak nedovoljno trudili. Potpuno obrnuto, veliko majstorstvo i strast kojom su joj tri autora prišli je uspjela da se približi tom cilju, ali da citiram posljednje riječi u ovoj knjizi, one A. Žikića: “Čudo se ne može objasniti, zato i jeste čudo”.

Obzirom da je misterija sastavni dio ove priče, hajde da onda i ja dodam jedan element iste. Iako nije teško za pogoditi, visoki predstavnik sa početka ove priče je danas pravoslavni vladika, i što se mene tiče zbog toga će zauvijek imati isti onaj respekt koji je uživao inžinjer šjor Duje kad je prvi donija kožni balun u Velo misto.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.