Ma tačno sam znao! Dok sam oštrio pero da napišem panegirik o novom albumu najavljenom još prošle godine, a šta bi drugo nego hvalospjevi bilo rezervisano za Oca koji u 90. godini izdaje novi album, nekako mi je sve više postajalo sumnjivo zašto ga nema. A onda sinoć, Round Midnight, tvoje slike koje su počele da zasipaju Internet… samo što nisu bile u povodu izlaska albuma.
Uvrnutom hronologijom smrti, prvo su u protekloj godini počeli da odlaze tvoji veliki sinovi, David, Leonard, Lemmy…. a da i ne pominjem da je još 1980. pred “Dakotom“ nasilno ugašen i jedan od dvojice najvećih tvojih učenika, John. Otac kapetana Sparrowa se još uvijek, protivno svim logikama, dobro drži.
Pišu ljudi sinoć po mrežama kako se, bar oni koji pamte pomenutu 1980., osjećaju kao kad su čuli za vijest o Titovoj smrti. Znaš šta, makar ih danas ima dovoljno koji ga mrze, u zemlji u kojoj se i danas u slengu za nekog kaže da je Tito, onda je to kompliment rezervisan za najveće. Nije da vas je nešto pretjerano vezivalo, možda samo maloljetnice, s tim što je on robijao zbog nekih drugih stvari, a ne kao ti, zbog njih. Bio si po svemu čudan lik, ne bih se uopšte čudio da si zaista postavljao kamere u ženskom toaletu tvog restorana, za šta si takođe bio optužen.
To da si bio Baja Patak, je takođe opšte mjesto. Kao prateći bend si uvijek uzimao lokalne, manje poznate, dakle jeftinije, muzičare i na licu mjesta ih usviravao. Doduše, sa onakvom torbom klasika koje si napisao i nosio sa sobom, nije tu imalo šta da se posebno ni vježba. J…š tog ko se bavi rokenrolom, a ne zna napamet tvoje pjesme. To bi bilo otprilike kao da je neko pošao u osnovnu školu tamo negdje od petog razreda. To što si iste te mučenike znao da izluđuješ time da počneš jednu, nastaviš drugu a završiš trećom pjesmom dovoljno govori da ti se moglo sve. Nisi imao šta kome da dokazuješ. Bio si jedini originator, svi ostali kopisti.
Sva ta tvoja tamna strana nije mogla da ugrozi tvoj neupitni status Prvog, ma koliko je jedan drugi tabadžija i po svemu diskutabilan lik, Ike Turner, pretendovao da je on taj. On i njegova “Rocket 88“. Vas dvojica ste živi dokaz da velika harizma može da izdrži sve.
Dragan Kremer, jedno od vodećih imena davno usahlog ”Džuboksa“ (kad smo već kod te kategorije – Pero, ne daj se, trebaćeš nam još dugo), te je još maja 1983. u briljantnoj recenziji tvoje kompilacije “Golden Decade“ uporedio, po sjećanju, sa Vukom Karadžićem. Znam da će basaristi sad da zakukaju i kažu da je to pretjerivanje, ali zaista niko prije tebe nije tako savršeno uklopio pjevano pripovjedanje unutar jednostavne muzičke forme, kao što to nose u sebi ciklusi naše narodne poezije prikupljeni baš od gorepomenutog. A kako je sve u vezi tebe bilo savršeno i izvorno, razlikovao si se i besprekornom dikcijom kojom si te iste stihove pjevao, što u to doba, naročito crnim pjevačima i nije bilo svojstveno. Na kraju, ali ne i najmanje važno, danas kad tvoje rifove svaki junoša okida naslijepo, sve to izgleda jednostavno, ali trebalo ih je smisliti pravo niotkud i izazvati takvu revoluciju koja i dan-danas zvuči originalno. Polovinom prošlog vijeka, to je moralo izgledati kao spuštanje svemirskog broda iz budućnosti. Michael J. Fox zna o čemu govorim. A kad si već otkrio tu rijetku esenciju nisi propuštao da napraviš bezbroj varijacija, pa je ponekad zvučalo da je to sve jedna te ista pjesma. Što bi rekao onaj koji je to isto shvatio na ovim prostorima, Đoni Bi Gud, “šteta je da se baci“. Naravno, trebalo je imati toliki integritet, pa da se i to pripiše genijalnosti, a ne da te optuže za auto-plagijat i štancovanje.
Iz svega navedenog jasno je zašto za jednu od najvećih gluposti u istoriji rokenrola smatram onu Roger Watersovu a po kojoj, ako je tačno prenijeta, rokenrol predstavlja mnogo više nego sviranje „Johnny B. Goode“. Da ne ulazim sad u polemiku oko toga da li je to što su PF stvorili, manje ili više vrijedno, samo bih rekao da bih bio srećan da su oni uspjeli da naprave bilo šta što može da se približi tom 2:42 dugom savršenstvu.
– Jedno od mojih velikih svjetala se ugasilo – napisao je na Twitteru Keith. Morao je doći i taj dan, još jedan imperator, rokenrol Cezar, je pao u danima oko Martovskih ida.
C'est la vie, say the old folks, it goes to show you never can tell.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.