Nebojša Ristić: Otac Jovan Magleni

Bubnjari su opasna sorta. Nikad ne znate šta im se vrzma po glavi dok udaraju ritam iz pozadine. Ne kaže se slučajno da su oni i fudbalski golmani najveći frikovi u svojim respektivnim branšama. Prepuna je istorija primjera koji to dokazuju, možda su to dva najzloglasnija koji nisu odavno sa nama, John Bonham i Keith Moon. Oni pak koji prevazilaze i taj standard znaju često da napuste bubnjarsku stolicu i da zauzmu centralno mjesto na pozornici, kao da je njihov ego cijelo vrijeme žudio da se ispolji na jedan potpuno drugačiji način.

Kako drugačije objasniti da neki od najboljih bubnjara nisu mogli da ostanu tamo gdje bi ih prirodno očekivali. Govorim o Daveu Grohlu koji je napravio planetarno uspješnu karijeru sa svojim Foo Fighters, ali će svaki pravi poklonik reći da to kako je njegov bubanj zvučao u Nirvani vrijedi više nego sav opus potonjih. Ništa protiv ovih drugih, ali beat koji je udarao u svom matičnom bendu će ostati zapamćen kao antologijski, ovo poslije…pa ne znam baš.

Kod nas je to, naravno, odavno zakovana priča u liku doktora za rokenrol, Miće (kratko “i”) Vukašinovića, jednog od najboljih domaćih bubnjara ikad kojeg je đavo natjerao da se dohvati gitare. Uvrnutom ukusu autora ove kolumne to što je on drljao po vratu iste je bilo ako ništa drugo histerično smiješno, u svakom slučaju za respekt zbog beskompromisnosti.

Svi gornji slučajevi su, jasno je, bili vezani za “opij'o nas je teški zvuk, kad gudački kvartet dođe, šta će onda uhu-hu!”, a naš današnji junak-bubnjar, Joshua Tillman, nije iz te priče.

Bubanj mu nije bio primaran kao instrument, ponajmanje se izdvajao nekom sviračkom vještinom ali se ipak baš na toj poziciji proslavio u Fleet Foxes (koji se ove godine vraćaju), te već tamo je počeo da izranja iz magle kao Father John Misty. I dok je prvi album pod tim imenom, “Fear Fun” još uvijek nosio osnovne odlike pomenutog benda, J. Tillman je na sljedećem “I Love You, Honeybear”, otpustio sve kočnice i podario nam jedno raspjevano i bogato orkestrirano čudo. Za recenzente je to bio tvrd orah jer je bilo skoro pa nemoguće ukalupiti to što je dolazilo sa tog albuma u tek jednu žanrovsku odrednicu. Imena koja su se pominjala su bila poput prerano sagorjelog genija Nicka Drakea, pa zatim još jednog freaka iz The Beatles svite, Nilssona, a što sve i nije iznenađenje jer su pomenuti praktično zlatni etalon čim se u priči nadju snažno autorstvo i orkestrirani aranžmani. Ma čuje se tu i Randy Newman, Elton John i šta sve ne, ali kako god okrenete morate biti ništa drugo do genije da to sve zamiješate i pritom ne uprskate stvar. I da vam album producira jedan Jonathan Wilson. Naravno, morate biti i opsjednuti, jer kako Joshua kaže: “Pitaju me da li volim to što radim, a ja im kažem da se tu ne radi o ljubavi, ja sam opsjednut. Kad bih mogao izlazio bih svake večeri na pozornicu”. To sve uprkos tome tome što mu kao seks-simbolu obožavateljke na tim istim koncertima guraju ruke u donji veš, kao „proklete nindže“. A možda je baš zbog toga opsjednut i raduje se nastupima, ko bi znao.

To sve jeste donekle pomoglo u zadatku da se neupućenom slušaocu približi svijet J. Tillmana, ali vjerujem da on namjerno i apsolutno svjesno kao svoj zaštitni znak nosi potpunu oslobođenost od forme pa tako na upravo objavljenom “Pure Comedy” ima toliko rukavaca, od gotovo kabaretske naslovne u kojoj se obrušava na novoizabranog predsjednika pa do trinaestominutne “Leaving LA”. Pokažite mi još nekog danas ko snima balade duge 13 minuta, pa ću se još nekako i složiti da ovaj čovjek nije poseban. U njoj i “znatno kraćoj”, svega deset minuta dugoj “So I'm Growing Old On Magic Mountain”, vrhuncima ovog albuma Tillman uz klavir ili gitaru pušta svom glasu da nam isporuči neke sjajne, nesvakidašnje i netipične melodije, jako nalik onima koje nam je podario Gene Clark na onom čudesnom “No Other” albumu. To mu dođe kao ekvivalent najvišem ordenu koji neki songwriter može da dobije u panteonu potpisnika ovih redova. Dalek je bio put do mira koji je postigao i koji izbija iz ovih pjesama a u odnosu na traumatično odrastanje u ekstremno religioznoj porodici. U svojim intervjuima redovno ističe da je pohađao Pentakostalnu kult-školu gdje su ga učili kako da istjeruje đavola iz svojih drugova iz razreda a prva rokenrol ploča koju su mu roditelji dozvolili da kupi je bio, pogađate “Slow Train Coming”, iz Dylanove religiozne faze.

I koliko god ga je to obilježilo, J. Tillman se s tim sjajno izborio možda najjačim oružjem, humorom. Sam pseudonim koji je uzeo nema nikakvo religiozno značenje već kako sam kaže: “Misty priziva na um ili ime omiljenog konja iz djetinjstva ili nekog stripera”. Takav isti stav potvrđuje njegovo slaganje s tim da je njega i ono što stvara najbolje opisala jedna prijateljica koja je to nazvala “kuknjavom bijelog čovjeka”. Da, ali nije svačije u kolu zapjevati, pa tako nije svakom dano ni da ovako zakuka. I kad je tako, hajde da onda završim sa podsjećanjem na nedavnu kolumnu o Luni gdje su neki od čitalaca pokušali da dokuče ko je vladika koji se tamo pominje. Možda je tajna skrivena u naslovu ove današnje, a možda i ne.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.