Valja se držati obećanja. Jedno od njih je i tekst o Aaronu Leeju Tasjanu, još jednom iz nadolazeće plejade američkih autora koji kroz svoj rad nude svijetlo na kraju tunela, kad je u pitanju održavanje nade u kreativnost a ne tek cut-paste tehniku kao legitiman oblik umjetničkog delanja.
Kako ih se pojavilo zaista puno u posljednje vrijeme gotovo da može da se govori o talasu. Neke od njih smo pomenuli u tekstu o Brentu Cobbu, ali to ni izbliza nisu svi koji su izbili na površinu. Ako bi se tražio neki zajednički sadržilac onda bi to bio Nešvil, ali sa naglaskom na Istočni. Na prvom albumu ALT „In The Blazes“ postoji i pjesma pod nazivom „E.N.S.A.A.T.“ što je upravo skraćenica za „East Nashville Song About A Train“, čime je i na nivou manifesta povučeno određeno razgraničenje. Kažem određeno, jer nisu pokidane sve veze sa tradicijom pa je tako ALT bio autor hita velike zvijezde, da ga tako nazovemo, klasičnog countryja, Pata Greena, „Streets Of Galilee“. Kako god, u gorepomenutoj „E.N.S.A.A.T.“ se jasno kaže:
„Ako ovo nije country (a brate, to sigurno nije)
Onda je jednako opako kao ono što zvaše pank rok“
Ovo je bilo nužno jer je prijetila opasnost da se i Americana kao najsvježiji izvor zamuti te da se desi ono što Koja Disciplinator u svom intervjuu za „Blic“ definiše ovako:
“Takođe, primetno je da ovog momenta nešto što slovi kao andergraund, ponajviše takozvana amerikana, u stvari zvuči jako konvencionalno i pretenduje da bude komercijalni mejnstrim, andergraund je samo zato što nije popularno kao turbo-pop-dens-folk tragedija koja nam se dešava svaki dan.“
Imena poput Aubrie Sellers, Margo Price, Calea Tysona, Parkera Millsapa, Andrewa Combsa, Brandy Clark ili Lindi Ortege su ponudila toliko novih, svježih pjesama uz radikalan odmak od klasičnog countryja da ih je nemoguće ignorisati. O tome dovoljno govori specijal koji im je posvetio magazin čije ime sve objašnjava, a naročito klijentelu kojoj se obraća, „Garden & Gun“. Što je najvažnije, nije samo riječ o tome da su sad „in“ pa da se u tom skoro pa pokretu provlači sve i svašta, nego svako od ovih imena postaju nezaobilazna tačka u potrazi za melodijom koja će vas pratiti i duže od samo jednog slušanja i činiti da vam se opcija „replay“ izliže.
Zašto baš ALT i zašto skraćeno? Zato što je njegovo ime ovdašnjem slušaocu toliko malo prepoznatljivo da se ništa ne gubi skraćivanjem a još važnije od toga što se on istinski razlikuje od ostalih po nekoliko stvari. Kao prvo, ALT je bio član posljednje postave legendarnih New York Dollsa, što je zadnja stvar na svijetu koju biste očekivali ili povezali sa Nešvilom. Dalje, za razliku od većine ovih Americana autora, u njegovoj muzici se čuje i toliko drugih uticaja koji se nalaze izvan kruga obilježenog npr. Hankom Williamsom ili Johnnyjem Cashom. ALT naravno nije negator legata ovih velikana što govore i stihovi u kojima pokazuje puno razumijevanja odakle je došla sva tama Hankovih pjesama:
„Stari Hank je došao iz mjesta tako mračnog
Da bi ga morali cijelog spaliti, samo da bi iskru vidjeli“
Tome se vraća i na ovom albumu:
„Hank Williams ne bješe anđeo
Razapeše ga na krst
Ostaviše na zadnjem sjedištu onog Kadilaka
Potpuno samog i izgubljenog“
I baš kao što su nekad Teksašani Big Star, isticali uticaj britanskih bendova, prvenstveno The Beatles ili The Kinks, tako i kod ALT možete prepoznati malo Lennona, ali bogami i Electric Light Orchestra. Dakle, malo i kabarea, a ne samo prerije i skitnica po vozovima.
Uostalom, sam pogled na omot njegovog prvog albuma dostupnog šire od Amerike, „Silver Tears“ sam govori u tom pravcu. Na njemu vidimo Aarona kako u nezamislivo blještećem odijelu korača kroz prerijsku travu. OK, besmrtni Stetson je naravno na glavi, ali odmak je svjesno napravljen i naglašen. Ima tu još svačega, čuje se i Randyja Newmana, ali ovo sve pišem iz razloga da bih vam barem malo približio koji zvukovi pohode ovu ploču, ne da bih umanjio Aaronovu originalnost. Uostalom, on to sam najbolje radi pišući pjesme poput „Memphis Rain“ koja već sad ima zagarantovan status klasika.
Riječima Garreta Woodwarda iz „Vijesti sa Zadimljene planine“: “Tasjanovi stihovi su natopljeni prolivenim viskijem, neshvaćenim suzama i prašnjavim uspomenama. Svaka pjesma se preliva u pukotine vaše izmučene duše“. Znam da ovo može da stoji uz skoro svakog autora Americane ili alternativnog countryja, tu je granicu teško, vjerovatno i nepotrebno povlačiti, ali možda ovo ALT iz naslova i jeste esencija cijele priče.
ALT(ernativna) esencija.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.