Nebojša Ristić: Komandant Mark

“Gargoyle”. Tako je Mark Lanegan nazvao svoj posljednji album, a logična potreba je bila da se odmah razjasni ova ne tako česta riječ u engleskom.

Iako se najčešće koristi u arhitekturi jer se tako nazivaju ornamenti (lavovi i ostalo zvjerinje) na brojnim srednjevjekovnim građevinama, ponajprije katedralama, i služe za odvod kišnice, dakle kroz koje voda grgolji, mislim da će prije biti da je u pitanju onaj zvuk koji se proizvodi u grlu dok se ispira vodom ili nekom drugom tekućinom.

Kao što dobro znamo još iz njegovih najranijih dana u “Screaming Trees” te bezbrojnim saradnjama u toku karijere, glas Marka Lanegana ima tu, naravno znatno artikulisaniju, notu. U svakom slučaju nimalo uniformisanu i instantno prepoznatljivu. Kao što reče Matthew Murphy na “Pitchforku”: “Grebe kao brada od tri dana, ali istovremeno prijanja kao koža mokasinki”.

Da bi se dočaralo koliko je ovo dobar album gotovo da je nepotrebno vraćati se na početke, već samo pomenuti da su kroz univerzum komandanta Marka Lanegana prošla takva imena kao što su Gregg Dully (Afghan Whigs, Twilight Sisters, Gutter Twins), Josh Homme (Queens of the Stone Age), Isobel Campbell (Belle&Sebastian), Soulsavers… njegovi Vukovi sa Ontarija.

Mislim da je ključno posmatrati period u njegovoj solo karijeri, u kojoj je ovo deseti album, od albuma “Blues Funeral” iz 2012. naovamo. Zato jer je tu praktično patentiran i zvuk i krug saradnika s kojima primarno radi, na čelu sa Alainom Johannesom, Robom Marshallom ili Dukeom Garwoodom. U toj su fazi sintisajzeri dobili jednako prvo glasa kao i gitare. Kako je to bila prva ekskurzija u tom pravcu, ta neosporno dobra ploča je ipak kako je odmicala gubila na snazi, naročito u poređenju sa njenim moćnim uvodnim temama poput “The Gravedigger's Song” ili “Bleeding Muddy Water”. Kao da je muza posustajala, a vrlo slično može da se kaže i za album “Phantom Radio” koji je ponudio nekoliko vrhunskih komada, opet u formi double shota na početku, “Harvest Home” i “Judgement Time”. Dakle, nedostajuće riječi su bile – dosljednost i ujednačenost.

Sada je i ta, ionako ne prevelika zamjerka, naprosto otpala jer je “Gargoyle” od prvog do zadnjeg takta ubitačan, te iako su opet takozvani “openeri” poput “Dead's Head Tattoo” i “Nocturne” vjerovatno najjače pjesme na cijelom albumu, opuštanja nema. Ako se pobroje zvuci koji pohode ove i većinu pjesama (Echo & The Bunnymen, Joy Division, The Sisters of Mercy, čak i U2), onda je jasno i zašto je tako.

I kao što to biva redovno sa velikim autorima i vokalima, tako i ovdje Markov pečat ne dozvoljava ni za trenutak da ga pomješate sa nekim od navedenih. Kada u “Nocturne” čujete stihove: “Da li ti nedostajem, da li ti nedostajem draga? Sam Bog zna da ti nedostaješ meni.”, neko bi još pomislio da je ovo neki narodnjak. Da, kad u pozadini ne bi tutnjao bas koji zvuči kao da ga neko svira ne na četiri žice, već na zategnutim sajlama. I onda preko svega toga legne taj glas, baš kao što je u najboljim danima znao Andrew Eldritch u recimo “Lucretia My Reflection”.

Da ne bi bilo zablude, ovo nije, i pored brojnih podsjećanja goth ili dark album. Kao i dosad puno je tu i drugih uticaja, ponajviše kraut-roka, ali i nekoliko moćnih balada poput atmosferične “First Day of Winter”, pulsirajuće “Sister” i vjerovatno najvišeg lirskog uzleta “Goodbye To Beauty”, ogoljenoj i bez ritam-sekcije: “Na mermernoj ulici procesija se rasipa. Talasi se iznova razbijaju o zid Bijelog mora”.

Na toj paleti našlo se mjesta i za u prošloj kolumni često pominjane The Kinks, a sve u to “Emperor” u kojoj ipak dominira nešto najbliže što možete dobiti neprevaziđenom Iggyju Popu i možda najboljoj on the road pjesmi ikad, “The Passenger”. A baš Iggyjev lik na koricama nekog strip-magazina u djetinjstvu je bio prva fascinacija i kopča za mladog Marka odraslog u Ellensburgu, država Washington. Koliko je taj gradić, na tačno pola puta od Spokanea do Seattlea bio izolovan od ostatka države dovoljno govori da tamo niko nije imao pojma ko je Jimi Hendrix, najveći sin upravo Seattlea!

I upravo u takvom okruženju, u američkoj saveznoj državi sa najvećim brojem serijskih ubistava, gdje je djelovao i zloglasni Ted Bundy, ovaj sin dvoje učitelja je počeo da upija uticaje od potpuno egzotičnih likova kao što su bili Nick Drake, Tim Buckley i Leonard Cohen. Zato sam prije mišljenja da je “gotski” uticaj ipak bio od sekundarne važnosti po Marka, odnosno da je tamu ipak prigrlio prvenstveno kroz radove ovih majstora.

Ona istinska, heroinska tama ga je pratila dugo godina, i kako sam kaže: “Prvo heroinsko iskustvo nije bilo mučno, a trebalo je. Ovako sam nastavio i protivno svemu ipak ostao živ.” Ne samo živ, nego i potpuno sazrio što “Gargoyle“ stavlja na pijedestal njegove dosadašnje karijere, u kojoj je da parafraziram Jeffa Levena iz “Paste” magazina “stvarao bluz našeg vremena i ručno rezbarene lamente, opasno krvareći nad njima”.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.