Kroz ovu kolumnu prodefilovao je nemali broj sjajnih autorki, ali moram da priznam da ni sanjao nisam da ću danas o jednoj za koju sam, priznajem, mislio da je tek foto-model i da se kači na slavu bivšeg joj muža. Ove dvije predrasude su i dovele do toga da tek u sekundarnoj potrazi obratim pažnju na Karen Elson, ex-Jack White gospođu.
Iskreno, više sam očekivao od novih albuma npr. Feist ili Fleet Foxes, ali kad sam nakon opetovanih pokušaja shvatio da to ne vrijedi pisanja jer su i Lesli i Lisice imali bolje albume od ovih recentnih, više reda radi sam poslušao „Double Roses“, njen drugi album, a prvi nakon sedam godina starog debija „The Ghost Who Walks“. I doživio veoma prijatno iznenađenje.
Ne samo da je priča Karen Elson potpuno atipična, jer nema puno sličnih biografija u šou-biznisu, već je sve da to niste ni znali, ovo album koji potpuno „drži vodu“, a na momente i impresionira. Ali, hajde prvo malo faktografije.
Karen je ružno pače iz Oldhama, Manchester, UK, koje je upravo zbog tog svog neobičnog imidža privuklo još sa 16 godina pažnju modnih fotografa, i vrlo brzo postala top-model za Vogue, Harper's Bazaar, Marie Clarie, Elle… O praktično bezbrojnim reklamnim kampanjama za YSL, Louis Vuitton, Versace, Christian Dior… da se i ne govori. Nisam baš siguran da je izrasla u labuda, ali kako današnjem svijetu mode estetika ružnog, ili bar ne klasično lijepog, nije nimalo strana, već možda čak i poželjna, nije trebalo dugo da postane veoma tražena.
Kako je u svakome od nas nekog talenta koji naša spoljašnost možda i ne otkriva, tako je i Karen od rane mladosti bila na tragu svoje poetske muze. Susret i kasniji brak sa Jackom Whiteom je sigurno dijelom bio rezultat tog traženja, jer su prsti jedne ruke dovoljni da se nabroje majstori poput njega. To što je on producirao njen prvi album je nemarnom posmatraču moglo da zazvuči jedino kao mužev ustupak vlastitoj ženi koja bi eto da se malo igra i muzičarke.
Karen se osvrnula na taj period i priznala da je svoje pjesme krila od Jacka, ali da je jednom kad ih je čuo nije mogao da odoli da ih producira. Nije bilo nelogično ni to da je taj album bio u duhu Nešvila gdje su se skrasili i da se kretao u okvirima koje smo i mogli očekivati od takvog predanog istraživača američke ruralne muzike. No, ništa nije zauvijek. Brak sa „nevjerovatno pametnim i nježnim čovjekom koga toliko mnogo ljudi ne razumije“ se raspao, uslijedilo je dugih sedam godina podizanje djece i istovremenog autorskog sazrijevanja, da bi onda u finalnoj fazi na scenu ušao niko drugi do Jonathan Wilson. Pored Davea Cobba kojeg ovdje pomenemo maltene svakog petka zbog njegove mesijanske producentske uloge, Jonathan je jednako veliko ime koje pored svojih autorskih albuma potpisuje kao producent neke od najboljih albuma današnjice.
„Double Roses“ je pokazao njegove moći u punom sjaju, jer baladama gospođe Elson obezbjedio takvu zvučnu zavjesu koja nam ustvari otkriva a ne zaklanja ono u što se pretvorila Karen. Umotane su u prilično arhaičnu foliju u kojoj često možete čuti zvuke harfe, flaute, čembala ili još uvijek nenadmašnog Hammonda. Nije zanemarivo ni učešće zvjezdanih gostiju, ma koliko su oni iz one druge orbite, ne previše komercijalne. Govorim o Lauri Marling, Fatheru Johnu Mistyju ili pak Patu Carney iz The Black Keys. Ako vam je baš potreban neki orijentir kako to sve zvuči onda bi se moglo reći da tu ima i Joni Mitchell (kao i ostalih tzv. Laurel Canyon autora) ili pak Kate Bush, kao da je uopšte moguće izbjeći neku ozbiljniju autorku koja vas neće podsjetiti na neku od njih dvije. Izuzev naravno ako se ne zovete Lucinda Williams, ali to je već jedna sasvim druga priča.
Nad cijelim ovim albumom lebdi duh Stevie Nicks, Karen to otvoreno i priznaje. „Storms“ sa onog zlosrećnog i potcijenjenog „Tuska“ je ključna pjesma za razumijevanje na čemu je Karen sagradila univerzum svojih pjesama. Iako ona poriče da se radi o tzv. post-razvodnom albumu, biće da je na djelu upravo onaj ambivalentni odnos koji je uz briljantne melodije Lindseya Buckinghama učinio Fleetwood Mac II tako velikim bendom. Velikim na drugačiji način od prve, blues inkarnacije, ali potpuno unikatan kad su odnosi dvoje bivših supružnika u pitanju. Karen baš kao i Stevie, na potpuno emotivno pomješan način pjeva o svom partneru. Ko god je vidio Buckinghamove nastupe na kojima je gostovala Stevie Nicks, i poglede koje razmjenjuju, znaće o čemu govorim. Uostalom, ako ste mislili da to tek tako prolazi, poslušajte jednu od najsvježijih pjesama FM, „Miss Fantasy“: “Da li još uvijek zadrhtiš kad padnem, da li ćeš odgovoriti na poziv moj?“
Tako i kod Karen, u pjesmi „Wolf“, on je u jednom trenutku vuk koji zavija pred njenim vratima: “Ne smijem ga pustiti unutra, fatalna greška koju jednom napravih“, u još jednoj životinjskog naziva „Raven“ pjeva: “Sad ležiš na jastuku mom, nekad uplakanom. Divna ptico, ti upozorena bješe da ne igraš se sa ženom prezrenom“, da bi u pjesmi simboličnog naziva „The End“ povrijeđenost ustupila mjesto razumu:
„Ali na kraju praštam, oslobodilo me ono što uradi ti
Jer kakve to veze ima na kraju, uopšte? Krivi smo svi mi.“
„Double Roses“ je tako nazvan po pjesmi Sama Shepparda koja zatvara njegove „Motelske hronike“, a da bi oslikao podvojenost njegove autorke između mirnog života sa djecom u Nešvilu i onog u Njujorku gdje odlazi zbog posla i pretvara se u „divlju ženu“. Ne samo zbog toga već i da pokaže da negdje u dubini, i pored konačnog izbora mjesta za življenje, u njoj tinja i nostalgija za starim mjestom, tamo gdje se zatvara krug.
„Dvostruke ruže
Kaže ona
Kao u Engleskoj
Kao ponovo u Engleskoj
I ona se uvlači natrag
U sebe
U Englesku
Nozdrve joj se šire
Oči joj se sklapaju
Na Ruži jedri domu svome“
Pjevajući o tim dilemama i goreći na tihim vatrama, Karen Elson je, zbacivši sa sebe teret svih predrasuda, zablistala u punom sjaju. Slobodna i najbolja sama, da se opet pomognem citatom iz zlatnog doba naše muzike.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.