I kao što u vrhunskom sportu postoji ta, sve više marketinški generisana, potreba za preslagivanjem i sklapanjem tzv. „dream-teamova“, „galacticosa“ i sličnih, manje-više neprirodnih tvorevina, tako ni rokenrol, od svojih ranih dana, nije imun i svjedok je brojnih takvih projekata, najčešće nazivanih – super-grupama.
Kažem neprirodnih, jer je njihovo nastajanje najrjeđe bio plod istinske želje već poznatih rokera za nekom novom alhemijom, izvan njihovog prirodnog staništa, već mnogo prije od strane muzičke industrije podržane želje za nečim bombastičnim. Nečim što već samim zbirom imena garantuje interes publike. U posljednje vrijeme se to počelo pretvarati u bukvalno izlistavanje imena učesnika u tim tvorevinama, dakle više se ne trude ni da smisle neko privlačno ime. Zadnji u takvom nizu je projekt „Planetarium“ koji potpisuju Sufjan Stevens, Nico Muhly, Bryce Dessner i James McAllister. No, o tome možda, mada malo vjerovatno, neki drugi put na ovom mjestu. Povod za današnji tekst je ne baš inventivno nazvan BNQT što ne znači ništa drugo nego banket, lišen samoglasnika. Ni sam naziv albuma „Volume 1“ ne odaje utisak da se neko pretjerano potrudio oko njegovog imenovanja. Idejni tvorac čitave ove priče Eric Pullido je rekao da su BNQT zamišljeni kao „Traveling Wilburys za siromašne“, pa su onda u korelaciji sa velikim albumom Stonesa mogli da se nazovu i „Beggars BNQT“, ali eto nisu. Bilo bi to i pogrešno, jer bi moglo da zavara da se ovdje radi o siromašnoj ponudi što nikako nije slučaj.
Pet ljudi koji čine BNQT su, barem u alternativnim okvirima, zaista zvijezde i vođe svojih izvornih bendova. Hajde da ih prvo nabrojimo: Eric Pullido (Midlake), Alex Kapranos (Franz Ferdinand), Jason Lyttle (Grandaddy), Ben Bridwell (Band Of Horses) i Fran Healy (Travis). Sigurno ne imena sa vrhova top-listi, ali vrlo uvažena u indie-krugovima gdje pojava super-grupa i nije tako uobičajena. Upravo poštovanje koje je Eric Pullido imao prema ostalima je i pokrenulo čitavu ideju koja je počela da se ostvaruje na prilično neuobičajen načim, putem e-maila. Eric je sa članovima, kako sada izgleda, ugašenog Midlake radio na materijalima koje je dobijao od svojih udaljenih kolega, vraćao ih tako obrađene, sugestije i korekcije su se kretale kroz svemir a finalni rezultat je ovih 10 pjesama pred nama.
S obzirom na to kako je ovo djelo nastajalo, nemoguća je bila, pa se tako nije ni desila, koherentnost koju jedino daje rad u zajedničkom bendu. Ovo uzeti ipak uslovno, jer svi članovi Midlake su tu, tako da bi ovo moglo da se posmatra i kao njihov prvi album nakon „Antiphona“ iz 2013. godine, samo sa četiri nova pjevača. Ali, kako je krajnji ishod 10 odličnih pop-pjesama, onda to postaje i manje bitno. Neki ljudi jednostavno vole domaću (tursku) kafu, ali ne mogu poreći ni da onoj instant ništa posebno ne fali. Pogotovo što je odmah jasno da niko nije donio (poslao) restlove iz vlastitog benda, nego se naprotiv potrudio da ne zaostaje za ostalim. Čak ni Healy, od kojeg sam najmanje očekivao, s obzirom na taj Travis background, ovdje ima jednu od dvije najbolje pjesme, „Mind of a Man“, sa naprosto neodoljivim refrenom.
U ovom dućanu mješovite robe ima zaista robe za svakoga. Dominantan je utisak da su u bazi Midlake u Dentonu, Texas, puno pažnje posvetili aranžmanima tako da bogato orkestrirani, barokni soft-pop ovdje izbija iz svake pore. Ako vam trebaju neka imena kao reference za ono što vas očekuje ovdje onda evo i koja su to: 10cc, Electric Light Orchestra, Steely Dan, glam-rock u stilu Suzi Quatro ili pak na način kako su to Wilco znali da urade (u „L.A. on My Mind“), pa sve do Arthura Leeja i njegovih Love. O, da, ne treba to ni isticati, duh Fab Four je uvijek prisutan.
Bez obzira na „dopisni“ karakter nastanka ovog albuma, očigledno je postojalo nešto inspirativno za sve uključene pa tako i npr. Alex Kapranos koji već odavno sa svojim FF ne isporučuje baš preporučljive albume ovdje daje sjajan doprinos sa uvrnutom posvetom banani (?!) u „Hey Banana“, ali i sa završnom „Fighting The World“ koja svojim razriješenjem daje pomalo pinkflojdovski štih koji se čuje i u nekim drugim momentima.
Pullido kaže da mu je zvijezda-vodilja za angažman toliko različitih pjevača bio neprevaziđeni The Band, gdje su zaista svi pjevali na svoj način i u svakoj od tih kombinacija bili čarobni. Kao zakletom obožavatelju pomenutih to mora izazvati osmijeh odobravanja, a treba biti pošten i reći da iako je to zaista udaljeno poređenje, vokali u svim pjesmama zvuče podjednako dobro i da se po tom pitanju BNQT nisu obrukali.
Sve u svemu, ispada da je jedina ozbiljna zamjerka ovom „bendu“ ono što je trebala da bude njegova najveća prednost, taj atribut super-grupe. Naime, da je ovo plasirano kao proizvod nekog nepoznatog benda vjerujem da bi komplimenti pljuštali sa svih strana i da bi to onda bilo realnije ocijenjeno bez prizme koja se nameće zbog ipak zvjezdanog statusa njenih tvoraca. U svakom slučaju, „Volume 1“ je položio test i svrstao BNQT u onu rijetku kategoriju albuma koju njeni slavni autori nisu tek otaljali već joj dali puno smisla. Kopajući po arhivi odnekud sam nabasao na tekst o Neurotic Outsiders, već odavno zaboravljeni i nepretenciozni off-projekat ljudi iz Sex Pistols, Guns ‘n’ Roses i Duran Duran (!), koji je jednako tako uspio da vas navede da prestanete da razmišljate o tome ko stoji iza njega već da uživate u tome što jeste. O tome je riječ.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.