„Je li ti to mene zezaš? Ne možeš putovati u istom kombiju sa parom koji se razvodi!“ – Jason Isbell.
Jason očigledno nije dovoljno izučavao istoriju jednog velikog benda koji je na vlastitom primjeru dokazao da ne samo da je moguće zajedno putovati, nego i funkcionisati. Lako je za pogoditi, radi se o Fleetwood Mac, a povod da na svjetlo dana izvučemo baš tu priču je najsvježiji proizvod iz njihove radionice, doduše zvanično samo dueta Lindsey Buckingham i Christine McVie. S obzirom da jedna od najboljih ritam-sekcija na svijetu, Mick Fleetwood & John McVie, svira na većini snimaka, onda je ovo najbliže što možemo dobiti, FM minus Steve Nicks.
Ovaj tekst je ujedno i ispravljanje dugogodišnje lične zablude i nepravde prema drugoj inkarnaciji ovog benda. Oni koji pamte legendarnu prvu, blues-postavu, su godinama odbijali da priznaju činjenicu da se njihov omiljeni bend predvođen potpuno nevjerovatnim Peterom Greenom transformisao u nešto sasvim drugo, ali jednako dobro u svom fahu. Govorimo o perfektnom pop-bendu koji je spojio autorski i svirački genij Lindseya Buckinghama, sa dva izuzetna ženska vokala, jer zaista niko ne pjeva kao Christine & Stevie. Sve to pojačano već dovoljno pohvaljenom ritam-sekcijom bi već samo tim zasluživalo posebno mjesto u pop-panteonu, ali kad se tome doda isprepletenost ličnih sudbina unutar grupe, onda to cijeloj priči dodaje unikatnost. Kad čitate biografiju „Then Play On“, Micka Fleetwooda, dolazite do zaključka da nema ko se s kim nije dohvatio.
Od izvorno dva bračna para (Lindsey & Stevie i John & Christine) to se razvilo u svim mogućim pravcima, još jedino da otkrijemo da je bilo i homoseksualnosti pa da kompletiramo sliku. Sam Mick je bio još najgori od sve djece jer se upetljavao samo tamo gdje nije stizao: “Teško je posvetiti se muzičkoj familiji takvog obima kao što je naša a u isto vrijeme brinuti se o vlastitoj; to je nepravedno natezanje konopca sa kojim se još uvijek borim“. Valjda je dovoljno reći da je Sara kojoj je posvećen jedan od njihovih najvećih hitova bila najbolja prijateljica Stevie Nicks, a da je u vezi sa njih dvije istovremeno, pogađate, bio baš Mick.
Teško je nabrojati kroz kakve su turbulencije prošlo ovih petoro ljudi, a pri tom ipak uspjelo da ostanu u okviru istog benda. Christine McVie je prije 16 godinu povukla nogu i vratila se u rodnu Englesku, tako da su povremene turneje benda bile bitno okrnjene, a budući da je i autorski bila gotovo rame uz rame s Lindseyem koji je takođe periodično napuštao i vraćao se u bend, to je i magija Fleetwooda djelovala kao nepovratno izgubljena.
Album o kojem danas govorimo je dokaz da tu stvari i dalje stoje jednako dobro kao uvijek. Triling koji otvara album, „Sleeping Around the Corner“, „Feel About You“ i „In My World“ je toliko nadmoćan i toliko prepoznatljiv na način na koji je FM oduvijek odskakao od ostatka svijeta. Možda bi ovi refreni još za nijansu bili snažniji da je tu bila i Stevie, ali mislim da je to najmanji mogući gubitak u poređenju sa onim što smo dobili.
Zanimljivo je da su se „Flitvudi“ vratili na mjesto zločina kako bi snimili ovaj album. Naime, isti ovaj Studio D u Los Angelesu je bio poprište snimanja njihovog najčudnijeg albuma „Tusk“ koji umalo da ih košta definitivnog raspada jer je iako dupli suštinski bio sastavljen od tri dijametralno suprotna albuma, svakog od autora ponaosob. Kako kaže Mick: “Kad ga pažljivo poslušate čujete grupu koja je pribijena leđima o zid kreativnosti, snimajući muziku koja kao da mu je posljednja“. Prodao se u tričavih 4 miliona što bi za bilo koga drugog bio džinovski tiraž, ali podsjetimo se, ovo je bend koji je album „Rumours“ do danas prodao u preko 45 miliona primjeraka što ga čini jednim od 10 najprodavanijih u istoriji pop-muzike.
Srećom, osim iste lokacije album Lindseyja i Christine ne nosi nikakvu drugu sličnost, ponajmanje onu da su svi učesnici bili svakodnevno naduvani ili pijani. Sad iz ove ploče izbija radost zbog ponovnog okupljanja svih bitnih članova, a bez radosti nema prave pop-kreacije. OK, možda se između uvodne tri pjesme i briljantnog završetka u „Carnival Begin“ provuklo i nekoliko „popunjivača“, to nije ništa novo za FM, oduvijek su bili autori savršenih singlova, pa tek onda albuma, ali sjaj kojim sijaju vrhovi ovog albuma pokriva bez problema i onih par za nijansu slabijih pjesama. Kolika je uspješna hemija između njih dvoje govori da je većina pjesama nastajala tako što je Christine slala Lindseyju samo demo-snimke, a ovaj ih svojim manirom čarobnjaka pretvarao u prava mala čuda. Da je to lako, onda bi to mogao svako. Ovako je to ostala vještina rezervisana samo za prave majstore, o tome bi nešto mogao da doda i Dan Auerbach koji je napravio malu pop-diverziju na svom solo-albumu „Waiting on a Song“. Na tom kao i na ovom albumu vrcaju melodije s kojima ne možete, niti treba, da se borite, samo da im se prepustite u svoj njihovoj veličanstvenoj jednostavnosti.
P. S.
Dok završavam ovaj tekst čiji bitni akteri su i neke jake, uticajne žene dolazi mi vijest o smrti Anite Pallenberg. I makar nije odsvirala nijednu notu na albumima Stonesa, trag koji je ostavila na njima, ponajviše naravno na Keithu, je predubok da bi je ispratili bez riječi. Ljepotica koja je nosila, kao neka srednjevjekovna vještica, vijenac bijelog luka oko vrata, dio je legende koja je pratila The Rolling Stones u njihovim najboljim godinama. Ne znam da li će biti epitafa na njenom spomeniku, ali znam da je on odavno napisan u stihovima njenog čovjeka:
„ You got my heart, you got my soul
You got the silver, you got the gold“.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.