Kada je nakon šest godina postalo jasno da među Drive-By Truckers Argonautima ipak samo jedan može da bude Jason, a Patterson Hood je nekako bio najviđeniji za tu ulogu, Isbell koji se, eto zvao Jason, je odlučio da se povuče i krene sam u potragu za Zlatnim runom.
Ta je ekspedicija bilo pod njegovim imenom, bilo sa bendom 400 Unit (nazvanim po psihijatrijskom odjeljenju bolnice u Alabami odakle potiče Jason), donijela vrhunske rezultate, naročito na posljednja tri albuma, počev od „Southeastern“, preko „Something More Than Free“ pa do upravo objavljenog „The Nashville Sound“. Nimalo slučajno, oni su uslijedili nakon Jasonovog odvikavanja od alkohola koji je prijetio da uništi ne samo karijeru već i život jednog od najvećih autora Americane današnjice.
Tuce Americana Music Honors nagrada koje je već pokupio za prva dva pomenuta albuma (samo je Chris Stapleton, a ko bi drugi, uspio da otkine onu za umjetnika godine), će sigurno biti uvećano ovim posljednjim albumom. Tim i recept kojim se pobjeđuje jednostavno se ne mijenja, tako da je Jason ponovo donio neke fantastične pjesme, ovaj put u legendarni nešvilski Studio B. kompanije RCA Victor. Ako se zna da su u tom istom studiju nastali takvi klasici kao što su Orbisonova „Crying“, „Jolene“ Dolly Parton ili pak Elvisova „It's Now or Never“, pored stotina drugih, onda nije ni čudo otkud naziv ovog albuma.
Iako sigurno ima nešto i u lamperiji ovog starog studija sve bi to bilo nedovoljno da se na producentskog poziciji nije pojavio Dave Cobb, bez kojeg teško da može da prođe ijedna od ovih kolumni. Jason naglašava da je tajna produkcije ovog čovjeka upravo u tome što se ne ističe, već što je u drugom planu i tako doprinosi da se što bezbolnije prođe kroz proces snimanja koji zna biti dug i mukotrpan. Jedino tako je i objašnjivo zašto nijedan od silnih albuma koje je Cobb producirao ne liče jedan na drugi. Ovo se teško može reći za bilo kojeg drugog velikog producenta, npr. T-Bone Burnetta, koji se pored sveg kvaliteta ipak ne uspijevaju uvijek oduprijeti manirizmu. Iz nekog razloga prisjećam se slučaja Tinnieja Varge koji je producirao brojne domaće albume u osamdesetim, a koji su zvučali kao kopije, jer se on toliko nametao, svirao gitare na uvijek isti način, da niste više znali da li slušate Film, Zanu, Xeniu, Draga Mlinareca ili nekog drugog.
Prije svega pet godina stvari nisu izgledalo ovako ružičasto za Jasona i sve oko njega. „Kralj alkohol“ je pritjerao našeg junaka do zida, i da nije bilo njegove supruge, violinistkinje Amande Shires i njegovog velikog prijatelja, Ryana Adamsa, koji ga strpali u kliniku za odvikavanje pitanje je da li bismo ga pamtili samo po njegovom, doduše značajnom, doprinosu Drive-By Truckers. Ovako, iz tog privatnog pakla je izašao kao potpuno druga osoba, koja sa puno pažnje posmatra svijet oko sebe i svoje najbliže:“Nekad nisam mario, a sada kako starim ne želim da napišem bilo šta što bi imalo negativan efekat na moju porodicu i prijatelje. Čak ni pjesma nije vrijedna toga.“
Sa muzičke strane, ovaj je album možda bliži „Southeastern“ jer nosi nešto više dinamike nego prethodni. Dakle, puno je tu akustične gitare, obogaćene toplim zvucima 400 Unit, kako u baladama za koje je Jason veliki majstor tako i kad zapraše u sedmominutnoj „Anxiety“ ili „Cumberland Gap“, odi rudarima i očaju radničke klase. U ovoj pjesmi kao i u „White Man's World“, Isbell pokazuje punu svijest o svim nepravdama nanijetim kroz istoriju čovjeku crvene i crne boje kože, ne nudi odgovore već samo nadu:“Možda je to sjaj u očima moje male djevojčice“. Mercy Rose, a o njoj je riječ, i njena mama su izgleda morale doći kao anđeli spasenja i ta posvećenost njima izbija iz svake note. „If We Were Vampires“ dijeli onaj svakom smrtniku, čak i u trenucima najvećeg spokoja i sreće, blizak strah od gubitka najbližih i neumitan dolazak kraja.:
„It's knowing that this can't go on forever
Likely one of us will have to spend some days alone
Maybe we'll get forty years together
But one day I'll be gone
Or one day you'll be gone“
Glasom čovjeka koji se vratio sa one druge, tamne strane Jason Isbell svakim tonom dokazuje koliko uživa u okruženju potpuno novom za njega. Razmekšan ljubavlju žena iz neposredne blizine, velikih i malih, ovaj robustni i nesuđeni igrač američkog fudbala izrastao je u jednog od nosilaca scene koju neki zovu Americanom, neki samo countryjem. Sam Isbell o tome kaže: “Nisam odrastao u želji da budem country pjevač, želio sam da budem Eddie Van Halen. Kad sam čuo Dylana i Joni Mitchell, shvatio sam šta zaista želim da budem. Volim country, ali ga ne pišem. Volim i njemačka kola, ali ih ne pravim.“
Čovjek kojeg se definitivno ima šta pitati kad se govori o velikim kompozitorima i pjesnicima Amerike, Bruce Springsteen, označio je Jasona kao svog favorita. Ponekad, zatvorenih očiju, nećete moći da ga razlikujete od još jednog Argonauta, Ryana Adamsa. Karijere i sudbine ovih Kastora i Poluksa su se ispreplele na više načina i dale već sad nemjerljiv doprinos muzici sjevernoameričkog kontinenta. „Last Of My Kind“, nadajmo se ipak ne, makar mu je konkurencija jako sužena.
P. S.
Da, pojavio se i album kojeg je preduhitrila smrt njegovog autora. Zove se jednostavno – „Chuck“. Obzirom da on ima veze sa svakim ko drži električnu gitaru na ovoj planeti, pa tako i sa Jasonom, moralo se i to reći na ovom mjestu. Poslušajte ga, to je najmanje što možete da uradite u znak poštovanja prema čovjeku od koga je sve počelo.
Nebojša Ristić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.