Postoje autori koji se čekaju koliko god je potrebno. To čekanje može da bude i višegodišnje, sve dok autor sam ne odluči da je njegovo djelo završeno i sazrelo za epitet remek-djela.
Može da bude i uz strepnju da li će neki zli usud da spriječi objavu. Ovo posljednje je u slučaju Johna Murryja nezaobilazan faktor iz razloga što ga redovno prati gotovo filmski nevjerovatan splet okolnosti a koji objavu čini neizvjesnom do posljednjeg momenta.
„The Graceless Age“, jedan od onih vanvremenskih komada, kojeg smo dočekali 2012. godine, je tako dobio svog nasljednika tek ovih dana u obliku „A Short History of Decay“. Naprosto je nemoguće, prije nego se posvetimo ovom svježijem izdanju da se ne osvrnemo na njegovu prethodnicu. „The Graceless Age“ je bio precizna preslika duševnog stanja njenog autora, prelijepi košmar. Savršenstvo iznad kojeg je lebdjela potpuno netipična sudbina njegovog autora, odmah po rođenju usvojenom od familije slavnog Williama Faulknera, sa nikad pojašnjenom misterijom da li je razlog tome bio što u njegovim venama teče krv slavnog pisca.
Pogrešno liječen rani autizam doveo je do zavisnosti o drogama a ono do duševnog sloma i boravka u raznim institucijama. Odrastao u Tupelu, Misisipi, da, Elvisovom rodnom mjestu, pa samim tim mitskom mjestu rokenrola bio je viđen da se upiše u listu onih koje će nastaviti legendu o tom gradu. Selidba u Memphis, još više mitologizovano mjesto i pronalazak vlastite muze djelovali su kao izlaz iz svakodnevnog košmara, iako je predoziranje na raskršću ulica Mission i 16. djelovalo kao kraj. „Little Colored Balloons“ sa ovog albuma je upravo o tom umalo fatalnom trenutku njegovog života. Jedna od njegovih najljepših, ali i najbolnijih pjesama „Southern Sky“ je inspirisana porodičnom kućom nestalom u požaru. Hrabro u svakom pogledu, u produkciji još jednog mučenika koji će i sam nedugo nakon objave ovog albuma skončati, Tima Mooneyja, bilo je to slojevito, razbarušeno, kako to kritičari vole reći, barokno djelo.
I tada, kad je izgledalo da su njen izlazak i hvalospjevi kritičara put spasa za Johna Murryja, uslijedili su novi udarci poput smrti Mooneyja koji je bio mnogo više od tek producenta, raspada braka i gubitka ugovora sa izdavačkom kućom. Neko će reći da je zla sudbina postala gotovo javna slika (public image) kojoj Murry duguje zanimanje publike za njega. To bi se moglo reći i za mnoge druge rokenrol junake kod kojih je teško povući granicu gdje prestaje zasluženo divljenje prema njihovima opusima, a gdje počinje ono nikad do kraja objašnjeno, pomalo nekrofilsko obožavanje. To često i nepotrebno zamagljuje istinski kvalitet koji su ti muzičari dali za života ili se pak kao naš današnji junak bore sa ranama koje im je taj isti život nanio. U slučaju Johna Murryja bilo je i previše takvih, nepatvorenih tragedija, da mu se ne bi vjerovalo ili pak posumnjalo da je njegov ponekad zastrašujući izraz u očima tek poza. John Murry je – real deal.
Budući da je prethodni album, sniman u mukama četiri godine, podatak da je „A Short History…“ snimljen za svega pet dana, je već dovoljno indikativan. I da, životniji je od svog slavnog prethodnika. Nije da je izbor Kauboj Džankija, Michaela Timminsa, bio taj od kojeg se očekivalo da izazove takav efekat. Od nekog ko stoji iza klasika kao što je „The Trinity Session“, potpuno svedenog i kamernog, očekivalo se da bude desna ruka Murryju u njegovim lamentima, ali to nije bio slučaj. Pored Michaela, zato je zaslužna i bivša gospođa Costello, Cait O'Riordan i sama akter jednog drugog remek-djela, „Rum, Sodomy & the Lash“, naravno The Pogues. Tamo je otpjevala jedan od mojih velikih favorita, obradu tradicionala „I'm a Man You Don't Meet Every Day“, pa me je njen povratak na muzičku scenu jako obradovao.
„Kratka istorija raspadanja“ je jednostavno i vjerovatno smišljeno drugačija ploča. Nestala je ona zamamna smješa zvukova kroz koju ste morali da se probijate kao kroz gustu šumu. Pjesme su sad bazičnije, aranžmanski mnogo jednostavnije, ali ništa manje dobre. Čak bih se usudio reći da se uz neke od njih poput „Countess Lola's Blues“, može i zaigrati te da imaju hit-potencijal što je donedavno bilo nezamislivo. Cait koja pjeva prateće vokale se na kraju čak i nasmije, a to u jednom donedavno potpuno mračnom okruženju Johna Murryja niste mogli ni da sanjate. Smijeh ne mora nužno da bude odraz veselja, ono se i nije uselilo u pjesme na ovom albumu, ali kako sam kaže:“Zar najbolji horori ne dolaze često iz komedije i obrnuto, najbolje komedije iz najvećih horora“?
Iako je ovo Murryjev suštinski tek treći album u 11 godina (prvi je bio album ubilačkih balada (ubistvenih?) „World Without End“ sa Bobom Frankom), on se njime definitivno dokazuje kao potpuno osoben i autor prepoznatljiv u gomili. Činjenica je da ni za trenutak nije postao „lakši“ za konzumaciju, i dalje su dominantne teme o kojima pjeva osjećaj beskorisnosti:“Sve što radim danas je da popravljam ono što sam pokvario juče“ ili fatalizma:“Djeca, koju su ubili oni policajci, dajte da budem jedno od njih“. Ipak, John Murry ostaje jedan od rijetkih koji se ne libi da ogoli svoj iskaz do čiste emocije i da ga takvog predstavi svijetu. Cijena koju plaća za to je visoka i pitanje je koliko dugo će još moći da je plaća. Dotad, mi ćemo potpuno sebično i zabrinuti samo za sebe, nastaviti da uživamo u opusu ovog izmučenog genija i brodolomnika.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.