Evo šta dobivate kad iz jednog skoro pa opskurnog ali potpuno osobenog i kvalitetnog benda, kakvim se ova kolumna najčešće bavi, dobijete festivalskog headlinera. Dobijete Arcade Fire.
Ne tako davno, na debiju „The Funeral“ indie-band iz Montreala je impresionirao muzički svijet svojim bolnim pjesmama nastalim na osnovu brojnih ličnih gubitaka (čime se još jednom potvrđuje ono što često ovdje vrtimo da malo šta tako uspjeva kao smrt). Uostalom, kad album nazovete „Sahrana“ ne vjerujem da treba posebno objašnjavati crnilo koje su sa sobom nosili.
Ipak, katapultiranje koje su obavili kritičarski hvalospjevi i izlazak na veliku scenu su morali da ostave traga, tako da su kasniji radovi, „Neon Bible“ i „The Suburbs“ donijeli ne samo odmak od tih mortalnih tema nego su i muzički Arcade Fire počeli da se pretvaraju u potpuno drugačiju zvijer. Nije ni čudo da je jedan drugi, možda i najveći, kameleon rokenrola, David Bowie, pričao o njima kao svom omiljenom bendu.
Suočeni sa slavom, a sa sačuvanim artističkim porivom da ne upadnu u žabokrečinu, Win Butler i ekipa su potražili neke druge puteve, zvukove nekih drugih podneblja kako bi napravili taj iskorak. Dupli album „Reflektor“ pod producentskom palicom Jamesa Murphyja (LCD Soundsystem) je bio hrabar pokušaj sa neujednačenim rezultatima. On je ujedno označio i početak prakse poigravanja sa identitetom benda, lažnim marketinškim trikovima pa čak i istim takvim, dakle lažnim, recenzijama koje su prethodile i njihovom novom albumu o kojem je danas riječ, „Everything Now“.
Sve je to manje bitno, odnosno postaje bitno, ako pjesme ne drže vodu. Dobra vijest je da „Everything Now“ ne oskudijeva dobrim pjesmama i da je znatno fokusiraniji od „Reflektora“, e sad druga je stvar da li to sve zajedno izdržava poređenje sa ranim Arcade Fire. Vjerovatno je da je to ipak pogrešan put i dalje je bolje sa strpljenjem pratiti metamorfozu Wina Butlera koji na momente umije da vrlo nezgodno podsjeti na Bono Voxa na način da se pretvara u propovjednika koji saopštava neke definitivne istine. Ili što je još gore da se pretvara u glasnogovornika od kojeg niko nije tražio da to bude. Srećom ti momenti ipak nisu dominantni na ovom albumu, a upakovani su u neke od najboljih ili barem najprijemčivih pjesama koje su Arcade Fire iznjedrili. Da li je to plod slučajnosti ili namjera autora, ali koncept ponude nekih teških tema u plesnoj oblandi jedne Abbe je definitivno uspješno odrađen.
Osim Šveđana ima tu još puno neskrivenih posveta, ponajviše ka Talking Heads (u paketu sa njihovim off-projektom Tom Tom Club), što i nije čudno ako znamo koliki je pečat ostavio bivši producent Murphy a pod dubokim utiskom tog velikog benda, možda i najvećeg plesno-mislećeg benda ikad. To se očigledno podudarilo sa težnjom Arcade Fire da i oni budu ti uz čije će se pjesme moći igrati, ali i istovremeno duboko razmišljati. Problem s takvim konceptom gotovo da i ne postoji, izuzev što nije nimalo lako izvodiv a da ne skrene u pretencioznost. To bi bila ujedno i najkrupnija zamjerka ovom albumu, srećom ne na način da je to dominatna impresija.
Ta impresija je ipak vezana za punokrvne hitove poput naslovne pjesme, „Creature Comfort“ ili „Electric Blue“. I da nije ovog trilinga ovaj bi album ostao zapamćen kao najkomercijalniji proizvod montrealskog benda. To nipošto nije problem, već prije dokaz da su Arcade Fire na pragu kristalisanja svog izražaja te da je lutanje u stilu „Reflektora“ ostalo iza njih.
Čak ni angažovanje nekih velikih producentskih imena koja stoje iza Portishead, Daft Punk ili Pulp nije narušilo koheziju ovog albuma. U intervjuima ističu kako su pokušali da prizovu ona vremena kad je bilo normalno da mladi pankeri odlaze u diskoteke, te da je fantastični miks svih mogućih muzičkih žanrova, normalan u New Orleansu gdje je album nastao bio vodilja. Kao što rekoh uspjeh toga postupka nije baš uvijek bio jednak i vjerovatno će trebati vremena da njihovi tvrdokorni fanovi prihvate da su im se ljubimci prometnuli u nešto potpuno drugačije. Čini se da ni u samoj glavi Wina Butlera te slike nisu izblijedile jer kako drugačije objasniti stihove iz „Creature Comfort“:
„Ona sanja o smrti cijelo vrijeme.
Rekla mi je da je bila tako blizu,
kad je napunila kadu i
pustila naš prvi album“
Ukoliko vas pak zamori lamentiranje Arcade Fire nad svijetom u kojem smo se obreli, zatrpani gomilom informacija koje su odreda „sve i sad“, postoji spas i za taj problem. On je sadržan u dvije posljednje pjesme na albumu. U njima je Butler ponovo najbolji kad je okrenut samom sebi, ponovo je to ona Win-Win kombinacija kojoj vjerujete, ona u kojoj se sve vrti oko emocije. Pa nije slučajno „One“, U 2, tako veličanstvena ljubavna pjesma, iako se nalazi okružena onim Bonovim pametovanjima o univerzumu, miru u svijetu i sl.
U „Put Your Money On Me“, baš kako to nalaže dobra Fleetwood Mac pjesma, a ova jeste takva, Win i supruga mu Regine pjevaju o neraskidivoj simbiozi ljubavi i mržnje, u kojoj:
“Ukoliko misliš da me gubiš, mora da si luda.
Stavi svoj novac na me.
Ukoliko je postojala trka za srce tvoje
završena je prije nego što je i počela.“
„We Don't Deserve Love“ je uz najzarazniji mogući refren rezervisana za samu završnicu. Složena i nevjerovatno sugestivna priča o čovjeku koji se noću vozi svojoj kući sa bezbroj misli u glavi, da se ne lažemo, najbolja je baš zato što se u njoj najviše čuje onaj stari Arcade Fire. Ni ovaj novi nije za bacanje, ne treba ga otpisivati. Sa onim ko je u stanju da napiše ovakvu pjesmu oprez nikad nije suvišan.
“Ti ne želiš da razgovaraš.
Ne želiš dodir moj.
Ne želiš čak ni TV da gledamo zajedno.
Ti kažeš da ne vidim šumu od drveta.
Zato je spali i donesi mi pepeo njen.
Ostavljam te da čekaš satima i satima.
Svake noći u tvojoj kuli usamljenoj
dok posmatraš svu štetu nastalu.
Kad smo se sreli, nikad ovo nisi očekivala.
I kažeš, možda mi ljubav ni ne zaslužujemo.“
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.