Nekim volšebnim putevima desi se da neki alternativni izvođač ili bend preko noći postane odjednom veliki.
Preciznije, veliki u smislu kritičarskih hvalospjeva i osvajanja raznih prestižnih priznanja. Prije par petaka bilo je riječi o jednom takvom, Arcade Fire, a teško se ne sjetiti još jednog koji je nakon dva odlična albuma, sa „Lost in the Dream“ počistio sve godišnje liste najboljih albuma 2015. Dakle, The War On Drugs.
Adam Granduciel koji je praktično jedina konstanta i suština ovog benda je uspio da na tom albumu napravi mješavinu duboko uronjenu u zvuk ‘80-ih, gdje su iz uglova izbijali i Dylan i Springsteen i Tom Petty i Bryan Adams, ne baš uvijek uklopivi u isti okvir. Zvučna paleta bila je na momente opako preblizu U2, ali ruku na srce i Big Country, a ja bih uvijek radije potpisao ovu drugu, nešto manje poznatu varijantu grandioznog zvuka.
Sve u svemu, i sam sam bio iznenađen da se ne samo meni već i mnogim drugima kojima su se osamdesete naknadno ogadile ponajviše zbog iritantne produkcije, sad to zazvučalo svježe. Možda je i bio potreban taj vremenski odmak da se ponovo zaželimo Wurlitzerovog električnog piana. U svakom slučaju kad su već krenuli u tom pravcu, pohvala Jimmyja Iovinea, velikog producenta koji bi imao svašta da kaže kad su u pitanju produkcije velike kao kuća, je bila najbolji dokaz da Adam i momci znaju šta rade.
Kako god, dvije godine kasnije, stigao nam je, uz velika očekivanja, nasljednik, „A Deeper Understanding“. Sve se opet vrti oko Granduciela koji kao i dosad ne mari previše oko toga da li mu pjesme traju tri ili 11 minuta, kao što je ovdje slučaj. Vođen isključivo svojom muzom on gitarom umjesto volana vozi bez predaha, koliko god je potrebno do cilja. A upravo ta od 11 minuta „Thinking Of A Place“ je izabrana za singl iako se jako dobro znalo da radio-stanice nisu baš lude za komadima takve dužine. Ovaj album je označio i razlaz sa indie-scenom jer su TWOD potpisali za moćni Atlantic Records. Koliko su vremena mjenjaju kada je odnos tzv. majora prema svojim ekskluzivcima svjedoči i podatak da je predstavnik Atlantica izrazio žaljenje što na albumu nije završila verzija koja je trajala 14 minuta!
Pitanje svih pitanja koje je visilo u vazduhu je bilo da li Granduciel može da nadskoči ljestvicu koju je postavio sa „Lost in the Dream“ i da li će doći do nekog radikalnog zaokreta u odnosu na taj album. Umjesto da odgovori na to pitanje, on se samo nastavio poigravati sa prošloću, pa sad čujete i The Cure, pa čak i Joy Division (u „Holding On“ svakog trena očekujete da čujete „When routine bites hard and the ambitions are low…“ a „In Chains“ se konstantno u pozadini čuje tema koja kao da je direktno iz „Decades“). U istu tu smješu TWOD ubacuju na prvu pomisao nemoguće sastojke u vidu MOR ili AOR (za mlađe, ova prva skraćenica je „Middle of Road“ a druga „Adult Oriented Rock“, biva rokenrol po ukusu časnih starina). „Knocked Down“ bi, siguran sam, Fleetwoodi potpisali bez velikog premišljanja, uostalom gorepominjana “In Chains“ pored jD ‘ladno u sebi sadrži i malo „Little Lies“.
Kako se pravi meštar u stanju poigrati sa bilo čim, nije onda iznenađenje da usljed pumpanja u stilu velikih njemačkih bendova tzv. Krautroka, opali neki solo kao da je upravo došao sa probe Neila Younga i njegovih Crazy Horse. Ne mogu da odolim da ne pomenem i jedan elektro-pop bend kao što su OMD (Orkestarski manevri u mraku, što je po besmislu gotovo ravno kao da nazovete bend – Rat drogama). Naime, neki od najljepših momenata na ovom albumu, kao što je „Strangest Thing“ i jesu kad preko svega uslijedi preliv predivne teme na električnom klaviru a u čemu su pomenuti bili šampioni.
Iako je prijetila opasnost da ovo bude solo-album Adama Granduciela koji ga zove „L. A. album“, obzirom da je tamo nastajao, ispostavilo se da je ovo dosad najviše „grupni“ album TWOD. Ostali članovi benda nisu bili u Los Anđelesu već su povremeno dolazili u Grad anđela gdje su onda danonoćno radili sa control freakom Adamom na demo-snimcima kojima je ovaj prije toga istjerao i zadnji detalj na čistinu. E, stvar je u tome da se ta moguća nekoherentnost nigdje ne čuje te da nju ne biste ni pomislili bez da vam prethodno nije poznato sve gorenavedeno.
U najboljim momentima ovog albuma toliki perfekcionizam zaustavlja dah, ali treba reći da ima i onih kad pomislite da je to moglo i sa manje detalja i bez tolikog zasićenja. Kad se to sve malo razrijedi ili razgodi onda ni 11 minuta ne zvuče predugačko i nimalo slučajno je to centralna pjesma cijelog albuma. Tim prije i dalje ostaje najveća misterija kako su TWOD albumom „A Deeper Understanding“ praktično „samo“ usavršili formulu sa prethodnog i stali na čelo onih kojima su jedini put stadioni i velike arene. Čudo je u tome što oni sa bendovima koji su na tim scenama neprikosnoveni nemaju gotovo ništa zajedničko (osim tih milion citata, rekao bi neko), ponajmanje u imidžu. No, tako ni trio iz Seattlea sa početka devedesetih nije izgledao kao nešto što će za sobom povući milione fanova. Riječima vladičinim – Rokenrol je smiješna rabota, ne zna rokenrol ko je kakve vjere; stotinu će promijenit vjerah da učini što mu srce žudi.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.