…taj izanđali točak javno proklamovanih vrlina kojim se maskiraju poroci, taj praznični karusel rđavog ponašanja preodenut u čestitost, koji sve donedavno nije imao ne samo manjak publike nego ni kandidata za dve vožnje ukrug, neće doneti nikakav ćar svakodnevnom bilansu u knjigama računovodstva, bespovratno nasukanom u oseci.
„Pressing“ sa Neletom Karajlićem emitovan je u februaru 2015. godine, pola godine nakon objavljivanja autobiografije „Fajront u Sarajevu“ i desetak dana poslije doktorovog prvog poratnog spuštanja u čaršiju.
Pogledao sam ovo izdanje „Pressinga“ jednom, pa još jednom, pa još jednom… Potom sam, u pauzama između dva presa ili tokom fruštuka, gledao dijelove razgovora, sastavljajući još jedno – četvrto, peto, deseto – gledanje. Nije mi baš bilo najjasnije zašto gledam toliko puta jedan te isti intervju; novinari uglavnom Neletu postavljaju ista pitanja, a Nele uglavnom daje iste odgovore. Po čemu je, onda, ovaj razgovor (bio) drugačiji?
Bio je drugačiji po upornosti pitanja koja su dolazila iz novinarske stolice i po nevjerici koja se nije mirila sa doktorovim odgovorima. Voditelj nije vjerovao da Nele ne želi u Sarajevo, da Karajlića nimalo ne pogađa što više ne može da svira u čaršiji i da je za doktora taj dio života završen ispisivanjem „Fajronta“. Vidio sam tada – čini mi se prvi put – iskrenu novinarsku nevjericu koja iznutra nije prihvatala ono što vidi i čuje. Istu onu koju nije osjećao Dragan Bursać dok je pisao o Banjoj Luci, srpskoj krivici i Leni Rifenštal; istu onu koju sam osjećao ja čitajući ono što je o Banjoj Luci, srpskoj krivici i Leni Rifenštal napisao Dragan Bursać.
Samo tri konstitutivna boga znaju da li bi i koliko Bursać bio bitan da se nije samoizgnao iz Banje Luke nakon što su mu prijetili anonimni bastardi iz portalskih i forumskih šuma (a Dragan zna da se kod nas svaka šuma po bradi poznaje). No, o tome i njegovoj razmaženoj dreci nešto kasnije.
Prvo predstavimo petrovačkog veleumnog plemića koji je za jedne ljubitelj istine i profesionalizma, demokrata, humanista i istjerivač nacionalističkih, fašističkih i nacističkih nečistih sila iz srpskih i banjalučkih duša. Za druge Bursać na tariguzu svoje kolumnističke faze ispisuje bestidne rečenice u kojima je laž i predjelo i glavno jelo i ćušpajz i melšpajz, ogrnut najdražom zastavom na kojoj se Draganova velika istina ukazuje kao 51. zvjezdica. To su dva pola, dva tabora. I jedan i drugi su slijepi za ono što Bursać piše; njima je, kao i njemu, bitan samo ideološki karakter napisanog i stoga je više nego neophodno prosijati kroz sitno sito Bursaćeve činjenice, tokove misli i zaključke i uhavizati da li u njima ima više reda ili nereda.
Sve je u Bursaćevim kolumnama puno vike i uzvičnika, velikih riječi i gromoglasnih sintagmi. Sve je zatrpano fašizmom i nacizmom, genocidom i monstrumima, opskurnim kolonama i četničkim vagonima. Opšte mjesto do opšteg mjesta. Bursać ne zna i ne može da zna da „prejake reči dovode u sumnju ono što označavaju“. U toj histeriji nastaju rečenice i pasusi koji pokazuju da je Bursać ništa drugo do ono što i sam kritikuje – mrzitelj. Sasvim je svejedno da li je njegov fašizam stigao sa lijeve ili desne strane; on je tu i to je sve što ovaj tekst želi da pokaže. Između lijevog i desnog fašiste nema nikakve razlike. Dajte Bursaću pola mandata, pa ćete da vidite sa kakvom će mržnjom goniti sve one koji se nisu slagali i koji se i danas ne slažu s njim.
U tekstu „Slavi li Banja Luka srebrenički genocid?“ Bursać tvrdi da će se skup podrške Ratku Mladiću, „koje organizuje opskurno nacionalističko udruženje Zavetnici“, zasigurno održati i tom prilikom poziva sve slobodoumne da budu „ljudi mimo svjetine“. Sedam dana kasnije, u tekstu „Na čekanju banjalučki tepih za Ratka Mladića“, Bursać piše o posljedicama otkazivanja skupa, ali svoje proročko sljepilo ne pominje. Pitija iz Petrovca ne objašnjava kako je ono što će se sigurno dogoditi postalo ono što se nije dogodilo. I Bursać, onaj Bursać koji ne vjeruje ničemu što je srpsko, ničemu što je zvanično, ničemu što je Dodikovo, ni iz čega prihvata saopštenje Lukačevog kabineta, malo ga popravlja i ispaljuje novu pretpostavku u kojoj se tvrdi da bi na tom skupu, da je biva održan, „hodali čitavi buljuci Banjalučana“. I u tome je, veli Gagi, svo zlo.
Prvo: „Zavetnici“ nisu banjalučko udruženje. Drugo: Bursać ne može da dokaže da bi sa „Zavetnicima“ hodali čitavi buljuci Banjalučana. Ali, Bursaća nije briga za to: Banja Luka je Kartagina, a svaki Katon, makar se zvao i Dragan, zna šta sa Kartaginom treba uraditi. Da bi je razorio Bursać joj, kao i svaki pošteni trol, podmeće konja, ne nužno trojanskog, u vidu istine. A kakva je to istina kojom Bursać mahnito maše? To je ono što kaže Bursać. Svako ko misli drugačije, svako ko ima drugo i drugačije mišljenje, jeste onaj o kome Bursać piše – fašista i nacista.
„Svako“, piše Dragan, „treba imati svoje mišljenje. Nečije je neutemeljeno, nečije je produkt lične frustracije i nerealizovanosti, nečije je naprosto kognitivna zbrka koju mišljenjem naziva…“ Samo je Draganovo mišljenje utemeljeno, samo u njegovom mišljenju nema frustracija i samo njegovo mišljenje nije zasnovano na „kognitivnoj zbrci“. Drugi je par američkih saveznih država što Bursać ne umije da misli i da piše. Bursać je okrenut samo sebi: u sebi vidi istinu, u sebi vidi proroka, u sebi vidi sudiju i dželata, u sebi vidi onoga ko će da „krši i lomi svaki nacionalistički i fašistički primitivizam“. U groznici mesijanskog ludila Bursać sastavlja spisak: na bijelom su on i njegovi istomišljenici, na crnom su oni koji nisu klekli, sjetili se Vilija Branta i tražili oprost pred svekolikom srpskom krivicom.
Ko treba da se izvini i za šta? Srbi i to za sve. Manje od toga Bursać ne priznaje. Ali, odakle Bursaću pravo na to? U ime koga i u ime čega on to traži? Koje je ishodište takvog njegovog zahtjeva? Jaspers? Ali šta Bursać traži u „Pitanju krivice“? Možda ovu rečenicu: „Besmisleno je, međutim, okrivljavati narod u celini kao zločinački. Zločinac može biti samo pojedinac.“ Ili ovu: „Takođe je besmisleno narod u celini moralno optuživati. Ne postoje nekakve karakteristike naroda koje bi imao svaki pojedinačni pripadnik tog naroda.
Nesumnjivo, postoje zajednice jezika, običaja i navika, porekla. No, u tim okvirima moguća je tolika diferencijacija, da ljudi koji govore istim jezikom mogu ostati strani jedni drugima kao da uopšte ne pripadaju istom narodu.“ Možda ovu: „Narod se ne može pretvoriti u pojedinca. Narod ne može herojski da izgine, ne može biti zločinac, ne može moralno ili nemoralno postupati; to mogu samo pojedini pripadnici tog naroda. Narod kao celina ne može biti ni kriv ni nevin, bilo u zakonskom, u političkom (ovde odgovorni počinioci mogu biti samo građani određene države), ili u moralnom smislu. Kategorički sud o narodu uvek je nepravedan, jer podrazumeva lažnu supstancijalizaciju i za posledicu ima potcenjivanje čoveka kao individue.“ Krivica o kojoj Bursać trubi se, kako je Jaspers istakao, pretvara u političko oružje.
A kada se krivica pretvori u političko oružje, onda su greške u logičkom rasuđivanju, u toliko Bursaću dragom umnom naporu, neminovne. „Šutio sam dok je Bihać granatiran“ objavljen je u prvoj sedmici avgusta, odnosno kolovoza. Tekst je to o Bursaćevom vojničkom kukavičluku, opsadi Bihaća i jednoj kasnoj, ljetnoj oluji. Ko je kriv za opsadu Bihaća i smrt svih onih koji su u toj opsadi poginuli? Krvi su Srbi. Ko je kriv za „Oluju“ koja je, kako piše Bursać, „oduvala četvrt miliona Srba iz Hrvatske“? Opet Srbi. I dok su žrtve Bihaća pale pod srpskim mecima, srpske žrtve u Hrvatskoj „nikada ili nisu shvatile ili im niko objasnio nije da su žrtve svojih totalitarnih režima“. Ako su Srbi u Hrvatskoj pobijeni i protjerani zato što su glasali tako kako su glasali, zašto onda tako nije i sa žrtvama Bihaća? Ako su Bišćane ubijali Srbi, zašto Srbe u Hrvatskoj nisu ubijali Hrvati? Zato što Bursać uklanja bilo kakvu svijest u tuđoj krivici; bitna je samo srpska.
U tom procesu obrazovanja potrebnih i uklanjanja nepoželjnih javnih predstava Bursać je nenadmašan. On naprosto nema isti odnos prema svim žrtvama, a to je upravo osobina loše prikrivenog fašiste. Bursać svoj fašizam sakriva iza navodne borbe za istinu koja je ništa drugo nego njegov stav, njegovo mišljenje. Otkad je kolumna istraživačko novinarstvo? Šta je to u svojim kolumnama Bursać otkrio? Šta je prvi objavio? Kolumna nije istraživanje, niti je Bursaćeva kolumna istina. To je samo kolumna, komentar, stav. Ništa više, ali i ništa manje. Bursać tražio da svi priznaju i da svi priznaju javno. Bursać traži da svi budemo Bursaći, ali ne može baš sve da se kupi. Pišući o ideologizovanoj krivici Lompar je ustanovio da ona nameće koncept prema kojem je zločinac kriv kao Srbin, a ne kao čovjek. Zato Bursaću nisu pretjerano zanimljivi zločini koje nisu počinili Srbi. A ako bi se kojim slučajem branio svojim dvorištem i zločinma koje su počinili njegovi sunarodnici, onda bi vjerovatno morali naći dokaz da Bursać nije Srbin. Što nikako nije važno, ali nije ni teško.
„Preživjela je Banjaluka sve, pa će i naslijeđe izmađijanog ’heroja’ Ratka Mladića. Samo, može li Banjaluka preživjeti bez Banjalučana, bez ljudi koji su tu vijekovima, ili onih koji su došli prije par dana, a koje krase otvoren duh, pitomost i tolerancija? E, to je pravo pitanje.“ Tako Bursać. Ovo nije dobro napisana rečenica, ali da se ne bavimo sada time.
Bursać slabo plasira ironiju o kojoj ne zna ništa. Podsjeća na protjerane Banjalučane, na one koji su istjerani iz grada, kojima je imovina uništena ili zaplijenjena, a onda se, sa podsmijehom nitkova, opominje i onih „koji su došli prije par dana, a koje krase otvoren duh, pitomost i tolerancija“. Zna Bursać da su oni u Banju Luku došli gonjeni istom vatrom kao oni koji su iz nje protjerani, ali to nije bitno. Ravnoteža ne smije da postoji. Istina ne može biti univerzalna. Žaleći za protjeranim nesrbima Bursać ismijava protjerane Srbe. To radi fašista. Lijevi, ali fašista. Samo će fašista reći da su jedne žrtve tragičnije nego druge.
Petog maja Bursać je u po noći tražio da Udruženje BH novinari osudi prijetnje koje su na njegovuu adresu stigle sa jednog banjalučkog foruma. Neko je prijetio Bursaću, Bursać je nadigao dreku, članovi uprave su održali vanrednu telefonsku sjednicu usred noći, pale su i prve rečenice saopštenja, a onda je neko odjednom vidio da su prijetnje napisane u avgustu prošle godine. Bursać se monaški tiho povukao u keliju, tražeći nove rečenice i kopajući po forumima i portalima u nadi da će pronaći neko novo ogrešenje o „vlastitu osobnost“. Nije morao dugo čekati. Pala je jedna prijetnja, pa još jedna. Bursać se povukao na „sigurnu lokaciju“ odakle je, u živom prenosu, obavještavao medije kako se osjeća i šta o svemu tome misli. Ni manje ćune, ni veće dreke.
U jednom trenutku sam pomislio da je sve to savršena poza, jer znam toliko njih kojima je prijećeno i kojima se prijeti, pa sam laganini „tvitao“ i ismijavao Bursaćev bijeg. Ljubitelj istine i profesionalizma se, dabome, zapalio, kao i njegov mentor prije godinu dana, pa mi je, kako bi rekli Hrvati, otpovrnuo: „Još sam ja mislio da si ti valjan mladić, kad ono najobičnije naci skribomansko palanačko derle, koje ima fiksaciju mnome. Uzdravlje junače!“ Još jedan dokaz da Bursać svijet samjerava prema sebi. Goran Dakić niti je bio skriboman, niti je bio nacista, niti je bio palanačko derle dok nije posumnjao u Bursaćevo samoizgnanstvo, ali je postao sve to i to preko noći; pa čak ne ni preko noći, nego za nekoliko sati. Na osnovu čega je Bursać stekao utisak da sam skriboman i nacista? Nebesa i gospod na njima znaju.
U završnici prvog dijela i sa nadom da drugog neće ni biti – prijedlog za razmišljanje: prije mjesec dana sam poslao mail urednicima Aljazeerinog portala u kojem sam pitao da li bi pristali da objave moju reakciju na Bursaćeve tekstove koji su objavljeni na ovoj platformi. Dobio sam samo jedan odgovor i to generisan u kojem stoji da je urednik na odmoru i da će mi se otprilike javiti kada mu se koža oljušti. Do danas nisam dobio nikakav odgovor, a prilično sam siguran da će portal koji u svom nazivu ima „srpski“ rado objaviti eventualni Bursaćev odgovor. U tome mora biti neke simbolike.
I za kraj: u italiku je, na početku, Saramago. Ne bez razloga.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.