Uopštena i stoga vrlo nebitna izjava srpskog patrijarha kako je Srbija svugdje gdje su Srbi pretvorena je u medijima, gladnima klikova, u još jedan “jest-nije” besmisleni okršaj.
Nakon što je “amanet” ispuhao, valjalo je istaći još jednog kontrazlikovca koji prijeti da trajno naruši, inače idealne, odnose među narodima u Bosni i Hercegovini. U tom smislu, problematizovanje patrijarhove izjave je jednako novinarstvu Informera, ili Alo-a, koji svako malo otkrivaju novi plan Amerikanaca i Hrvata o invaziji na Srbiju. Ili namjernom spinovanju bajramskih čestitiki Islamske zajednice BiH, koja praznične radosti redovno poželi muslimanima u Sandžaku i Srbiji sa naglaskom na “i”.
Međutim, patrijarhova izjava itekako može i treba biti povod za jedno mnogo interesantnije razmišljanje. Ne samo o tome da li je u okvirima mandata vjerskog poglavara da se bavi potencijalnim Srbijama i srpstvima u ljudskim srcima i/ili na geografskim kartama, već i kako smo došli do toga da ta riječ znači tako mnogo kada je nacionalna stvar u pitanju.
Zaista, zašto je Srbin samo nešto što isključivo vežemo za krst, tamjan, ikone ili monašku kamilavku? Razloga je mnogo, a prevashodno u sektarijanskom nacionalizmu karakterističnom za Balkansko poluostrvo. Na kojem su surove sile vjerske akulturacije primarnu lojalnost stanovništva uvijek okretala ka vjerskim centrima i imperijama koje su određenu vjeru zastupale.
Većinsko mišljenje onih koji danas promišljaju srpsku politiku smatraju da je to već pase i da oko toga ne treba pretjerano razbijati glavu. Islamizirani Bugari tako nisu Bugari kao pravoslavna većina, već Pomaci, Grci muslimani u sjevernoj Maloj Aziji više nisu Grci nego nacionalni Turci, dok su pravoslavni Turci – Gagauzi u Moldaviji mnogo skloniji Rusima, nego jezički bliskim turkofonim narodima. Čini se da je vjerska pripadnost zaista svugdje trijumfovala, te je stoga besmisleno i politički neisplativo ploviti uz vodu civilizacijskim trendovima.
Srbi su “pravoslavne krvi” i tačka, a oni koji to nisu su “ekscesi”. Bosanskim muslimanima i štokavskim katolicima ćemo nabijati na nos da su starinom Srbi, ali kada ih zaista i treba prihvatiti turićemo im tri prsta u facu i tamjan pod nos. Pa ako se priviknu, dobro i jest. A ako se ne priviknu, ko im “jebe mater”, jer su nam, ionako u svakoj istorijskoj prilici “zabili nož u leđa”.
Kada Bakir Izetbegović spomene ostavljanje Bosne u amanet Osmanskom carstvu uzdigne se graja do neba, iako je isključivo pravoslavni srpski nacionalizam jedan od glavnih amaneta tog carstva. Ironično, Srbi zapravo slave ono na što ih je Osmansko carstvo svelo – jedan od mileta, ugrubo, vjerskih naroda, u okvirima šerijatskog vjerozakona. Neko će slegnuti ramenima i reći “šta se tu može”, konstatovati da istorijske okolnosti čine svoje i upitati se šta nam drugačiji pristup donosi, pogotovo nakon sektarijanskih ratova 90-tih, u kojima smo jedni nad drugima iskalili sve realne i imaginarne istorijske pravde i krivde.
Problem sa takvim promišljanjem je što je ono vrlo štetno nedugoročno. Ono se bazira isključivo na tome kako se narod može homogenizovati sada, a ne šta mu je dugoročni interes. Ako Srbi i sa čim u svijetu oskudijevaju, onda su to prijatelji. A ko bi potencijalno dugoročno mogao biti veći prijatelj od istojezičnog komšiluka i šire? Čime ga pridobiti nego upravo šarmantnim isticanjem povezanosti sa srpskom istorijom, ili pozicioniranjem sebe kao istinskog medijatora među različitim kulturama. A to ne možemo biti ako pokopamo svoju katoličku i muslimansku prošlost, i ako svoj identitet ne počnemo polako preoblikovati na temelju istorije Srba svih religija i, što je još bitnije, svih političkih uvjerenja.
Jer, ako kao Srbe, prvo u prošlosti, a onda i sadašnjici ne usvajamo ni katolike ni muslimane, a još malo ni kao široki spektar političke ljevice i liberalne misli, onda ne samo da ostajemo na vjetrometini samo sa Rusijom koja je uvijek daleko. Nego i pravoslavlje kao vjeru ljubavi i otvorenosti osuđujemo na duhovnu smrt u grču vjerskog šovinizma. Ne treba imati iluzije i misliti da su ovakve promjene moguće preko noći i da bi, čak uz potpuni pristanak intelektualne elite, dale rezultate preko noći. Ali, dugoročno bi, sasvim sigurno, učinile da Srba i Srbije bude mnogo više izvan postojećih okvira. Ne samo u zemljopisu ljudskih srca.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.