Jesam li nebrojeno puta na ovom mjestu napisao kako stvari nikad nisu baš onakve kakve izgledaju u datom trenutku? Naravno. Oprez je ne samo majka već i otac mudrosti. Naime, da je neko u prvoj polovini devedesetih od mene tražio da se opredijelim između Oasis i Blur, ili pak između braće Gallagher, moj bi odgovor bio potpuno odrješit – Oasis i stariji brat Noel.
U prilog tome je išlo što mi je zvuk Oasis, žešći a melodijski superiorniji, više prijao od Albarnovih Blur koji su mi najsimpatičniji bili kad su muzički citirali meni omiljene The Kinks.
Kada su braća u pitanju izbor je bio još lakši jer ne samo da je Noel napisao tuce briljantnih pjesama, nego je Liam uspio da umalo upropasti možda i najbolju od njih, „Wonderwall“.
Posljednji ekser u tom uvjerenju bila je obrada iste od strane Ryana Adamsa koji je naprosto pokazao kako se to pjeva.
Ovo je bio, jasno je sad, uprošten pogled jer je samo u međusobnoj hemiji dva brata bilo moguće dostići vrhunce koje je Oasis dostizao u nebrojeno navrata. Isto tako, Damon Albarn je kroz kasnije, sve bolje albume Blur, kroz odlične solo-albume te na kraju kroz Gorillaz pokazao svu svoju veličinu. Na sve to Oasis je kroz dekadenciju koja je počela još na trećem albumu „Be Here Now“ polako, ali sigurno počeo da plaća danak tolikoj slavi a tenzije između braće su postale nepremostive.
Solo-rukavci kojima su zaplovili su i dalje održavali validnom teoriju o tome ko je bio bitniji element u toj formuli. Liamov band „Beady Eye“ jednostavno nije davao razloga za neku posebnu korekciju mišljenju o njegovom vođi, dok su „High Flying Birds“ bili itekako dostojna zamjena svima onim kojima je nedostajao veliki mančesterski band.
Međutim, da bi stvar bila kompleksnija u smislu navedenom na početku ovog teksta pobrinuo se Liam. Shvativši da mu autorstvo nije jača strana, ali da izvođačka sugestivnost jeste, uhvatio se u kolo sa Greggom Kurstinom kojeg smo ovdje pominjali kao jako zaslužnog za svježinu posljednjeg albuma Foo Fightersa. Kako je Gregg od Boga darivan vještinom da od dobre napravi sjajnu pjesmu to je dovelo do toga da album „As You Were“ zazvuči, iako u tradiciji Oasis, potpuno moderno i opasno se približi onoj zoni koju sam smatrao rezervisanom za Noela.
Iza naslova potpuno u duhu Oasis krije se kolekcija punokrvnih, zaraznih pjesama koje se lako lijepe ali i dugo drže u memoriji slušaoca. Frenetizam uvodne „Wall of Glass“ u kojoj sve prašti od akustičnih gitara i usne harmonike je najbolja preporuka. I uopšte, dugo nije bilo nekog ovakvog albuma na kome su akustične gitare bile okosnica a da nisu bile u pitanju balade. Ujednačenost kvaliteta je dodatni razlog za pohvale, a starim obožavaocima kao melem će doći i to što Liam svako malo odaje počast njegovim najvećim idolima kroz stihove tipa „Happiness Is Still a Warm Gun“ ili „Tomorrow Never Knows“. Otuda nije ni čudno da je „As You Were“ već proglašen Liamovim najboljim djelom od raspada Oasis.
Noel je pak parirao svojim novim projektom „Who Built the Moon“ koji je upravo danas ugledao svjetlo dana. I gle čuda, i ovdje kritike kažu da je ovo, pogađate, najbolji Noelov album od raspada Oasis. „Problem“ nastaje kada odmah u uvodnoj „Fort Knox“ shvatite da je ovo najradikalniji mogući odmak te da se neko iz Primal Scream upetljao, barem onim svojim trippy dijelom. Ne, nije Bobbie Gillespie ništa kriv. Ako treba tražiti krivca onda je to producent David Holmes, poznat kao filmski kompozitor. On je osluškujući Noelov davno iskazani interes za psihodeliju uticao da ovaj album bude razbarušen u svakom pogledu.
„Holy Mountain“ kao direktni naklon još jednom velikom uzoru, Bowieju i njegovoj „Suffragette City“, je pokazala da je Noel hrabro iskoračio iz očekivanog kolosijeka. I da ne propustim da naglasim, tako se pravi hit ako sam ikad čuo neki. Nije samo David taj koji se indirektno citira i čuje na ovom albumu. U „Be Careful What You Wish For“ samo fali refren „Come Together“, a Peter Hook ne svira bas u „It’s A Beautiful World“, mada bi se zakleli da je tu negdje.
Paul Weller, koji je ovdje, pored Johnnyja Marra, gostujući muzičar je morao biti uzor u ovoj metamorfozi. Baš kako je on svoj kompozitorski genij nadogradio eksperimentom tako je i Noel ovdje krenuo sličnom stazom. Oni kojima se više dopadao onaj stari Noel, ne treba da brinu. Najbolji dokaz su dvije tzv. bonus-tracks snimljene samo uz akustičnu gitaru i klavir. U njima majstor sa lakoćom potvrđuje onaj moj inicijalni stav. Braco Liam jeste napravio najbolji album svoje solo-karijere, koji na momente i nadmašuje starijeg brata, ali u krajnjem ishodu ipak je stariji od ove rokenrol braće Dalton taj koji je izašao kao pobjednik u vječitoj utakmici. Znam, reći ćete ovih je samo dvojica a ne četvorica, ali su lajavi kao da ih jeste toliko. Uostalom, nije ni bitno ko je pobjednik. Tačno, nama nije, ali njima dvojici nikad neće prestati da bude bitno. Naše je samo da uživamo u rezultatima tog „bratoubilačkog rata“.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.