U posljednih desetak dana, koliko se prikazuje u bisokopima, film “Ratovi zvijezda: Posljednji Džedaj” (eng. Star Wars: The Last Jedi) je uspio u potpunosti podijeliti kritiku.
Sa jedne strane su oni koji smatraju da je film potpuni promašaj i lijepo upakovana “gomila smeća”, dok su sa druge oni koji smatraju da je “Posljednji Džedaj” remek djelo u domenu žanra, ako ne i filma generalno. Ja pripadam negdje između, naginjući ipak ka ovoj drugoj struji.
Iako nisam uopšte sigurna da je riječ o remek djelu, jer ipak je to epitet koji se ovako mladom filmu ne može sa lakoćom dodijeliti (potrebno je vrijeme i određena distanca kojom bi se potvrdio njegov kvalitet), “Posljednji Džedaj” je, prema mom shvatanju i poznavanju ove franšize, ali i medijuma generalno, jako dobar film. Prije svega, u skladu i duhu znamenite Sile kojom se intenzivno bavi, “Džedaj” je, za razliku od tri prva nesrećna dijela, baš kao i “Buđenje sile” (eng. Star Wars: The Force Awakens), ali i originalna trilogija, nastavio da gradi svoj narativ u apsolutnom balansu koji je za ovakvu priču, kako se na kraju ispostavlja, od suštinske važnosti.
Riječ je uspjehu koji se, kao što smo do sada u nebrojeno navrata posvjedočili, ne postiže lako. Da bi se balans postigao, neophodno je generisati određeni ekvilibrijum koji će u ravnotežu dovesti nekoliko ključnih elemenata koji su ovu franšizu, na kraju krajeva, i učinili kultnom. Riječ je o dobro napisanoj priči, u koju ćemo uplivati sa lakoćom, ali i jednako dobro napisanom razvoju lika, sa kojim ćemo se moći povezati i poistovijetiti. Zatim, neophodno je razviti kako akcione tako i dramske scene, ali ne pretjerati sa njima, zbog čega se uvodi malo komedije, kojom se kompletnom narativu daje prostora da diše, uz, naravno, neizostavni mali omaž svim nastavcima, odnosno epizodama koje su došle prije. I naposlijetku, riječ je o postizanju dobrog i kvalitetnog dizajna poznatog i bliskog nam svijeta, kao i same atmosfere čiji je cilj, kao uostalom u svakom filmu, uvesti publiku u njegove okvire bez ikakvog napora. Rajanu Džonsonu (Rian Johnson) je sve to pošlo za rukom.
Lakoća sa kojom je Džonson uspio izvesti priču i dati prostora svim svojim glavnim likovima, koji na četiri različite strane nose narativ u ovakvoj kakofoniji događaja, zaista je lijepo i prijatno iznenađenje. Nakon odličnog i standardnog uvodnog teksta koji nas povezuje sa “Silom”, dajući neophodan kontekst, priča se otvara negdje u svemiru, u nekom davno prošlom vremenu i udaljenoj galaksiji, usred konflikta između ozloglašenih “Pobunjenika” i mračne sile pod nazivom “Prvi red”.
Centralni lik ovog prologa je pilot X-wing lovca, komandant Po Dameron (Oscar Isaac) modelovan po liku neprikosnovenog Hana Soloa (Harrison Ford). Baš kao i Han, Po je nepromišljen, impulsivan, neodgovoran i često vrlo zabavan. U gotovo samoubilačkom, kamikaze napadu na “Prvi red”, njegov karakter će u velikoj mjeri uticati na razvoj ove priče, dajući joj izvjesnu atmosferu o kojoj ću govoriti nešto kasnije. Na drugoj strani galaksije srećemo Rej (Daisy Ridley), koju smo posljednji put, na samom kraju “Sile”, vidjeli u društvu čuvenog Luka Skajvokera (Mark Hamil).
Priča nastavlja tamo gdje je stala, ali već u svojim prvim sekundima odlazi u potpuno drugom smjeru od očekivanog. Inicijalno ne prihvatajući njenu ponudu da joj bude učitelj, te da se vrati nazad u borbu za ponovno uspostavljanje “Republike”, Luk dovodi Rej u gotovo bezizlaznu situaciju, stavljajući je pred težak izbor: ostati na ostrvu u nadi da će se posljednji Džedaj predomisliti ili otići nazad i priključiti se borbi rame uz rame sa Dameronom, Lejom (Carry Fisher) i Finom (John Boyega). Ova dilema će, možda čak i nepotrebno, zauzeti cijeli prvi čin, oduzimajući značajno od priče, a bez da joj išta vrati ili da se publici na neki način oduži za uloženo vrijeme.
Fin, i dalje osjećajući jaku povezanost sa Rej, odlučuje da napusti bazu, gdje ga u ovom tajnovitom činu pronalazi novi lik Rouz (Kelly Marie Tran), mehaničar, zadužena za zaustavljanje i prijavljivanje svih dezertera, iako to Fin suštinski nije. U želji da pronađu rješenje za situaciju u kojoj su se našli, ulazeći u smrtonosnu zamku “Prvog reda”, Dameron, Fin i Rouz prave plan, koji, u duhu i po standardnoj formuli “Ratova zvijezda”, podrazumijeva određenu tajnu misiju koja ih vodi u “Kanto Bajt” (Canto Bight), grad čije su scene inače snimane u Dubrovniku. I dalje ljutog, prepunog bijesa i neriješenih problema iz djetinstva, Kajla Rena (Adam Driver), pronalazimo u sjenci vrhovnog vođe Snouka (Andy Serkis), na brodu “Supremacy”, mega zvjezdanom razaraču. Njih četvoro – Dameron, Rej, Fin i Kajlo Ren – u ovom nastavku predstavljaju okosnicu priče, koja će, do kraja filma, konstantno skakati sa jedne u drugu fokusnu tačku, praveći određeni balans.
Ono što je Džonsonu, pored jasnog uspostavljanja pomenutog balansa i odličnog tretiranja razvoja sva ova četiri lika, takođe pošlo za rukom jeste preuzimanje osnovnih tema (ali i svih varijacija) originalne trilogije, njihova aproprijacija i dekonstrukcija, koja se na momente čini gotovo subverzivnom. Od brojnih bih izdvojila samo dvije koje na izvrstan način oslikavaju vrijeme u kojem živimo i generacijsku smjenu koja neminovno dovodi do promjene u konstruisanju društvenih normi.
Odslikavajući Lukov odlazak na planetu Dejgoba u drugom dijelu originalne trilogije, Rej se upućuje ka Luku na planetu Ank-To, lokaciji prvog hrama Džedaja. Kao što je Luka nekada obučavao lično Joda, veliki Džedaj majstor, tako je i Rej krenula ka svom treningu i novim saznanjima o Sili, kao i sa idejom da Luka prizove u pomoć pobunjenicima. Međutim, isprve zbog Lukovog odbijanja da učestvuje u njenoj zamisli, a kasnije zbog pomalo neodređenog načina pričanja ovog dijela priče, stiče se utisak da se na ovoj svetoj i udaljenoj lokaciji zapravo i ne dešava ništa posebno. Sve ono što je do sada izazivalo strahopoštovanje prema Sili i Džedajima, sada, kroz pokušaj demistifikacije, koju Luk i direktno pokušava prenijeti Rej, gubi na značaju. Podsjetimo se samo da je mali Anakin, po riječima majstora Jode, sa svega devet godina bio prestar da bi započeo trening Džedaja, a da ne govorimo o Luku Skajvokeru.
Ovdje se sada, shodno promjeni društvenih paradigmi koje su nastupile od 1970-tih pa do danas, taj element vježbanja, učenja i ulaganja velikog truda i rada da bi se postigao uspjeh prosto ignoriše. Dovoljno je da je Rej osjetila Silu u sebi i da je sama uzela svjetlosni mač, malo trenirala na rubu litice, i to je to. Niti riječi o „civilizovanom oružju iz civilizovanijih vremena“ koje je spominjao Obi Van, te koje se savladava godinama i godinama mukotrpnog treninga. Ovome se može i dodati način prenošenja znanja koje je pokazao Luk, spomenuvši ovlaš neke tri lekcije, od kojih je izveo samo jednu, a da nam je to poznato. Sve u svemu, znaci novog vremena i novih generacija se, nažalost, ogledaju i kroz ovo površno tretiranje onih tema koje su do sada u “Ratovima zvijezda” imale najduhovniji karakter. Sve je sada dosta brže, dosta lakše i gotovo banalno.
Druga stvar koju sam iz “Posljednjeg Džedaja” uspjela izvući kao jaku nit koja se provlači kroz sva tri njegova čina jeste tretiranje problema muškog ega. U prvom činu je ta problematika prikazana na primjeru Poa Damerona, u drugom na primjeru Snouka, a u trećem Kajlo Rena. Sva tri muškarca, naizgled potpuno različita i vođenja dijametralno suprotnim motivima u svom karakteru, pored očigledne želje za kontrolom, ipak imaju jedan zajednički imenitelj, koji ih na kraju neminovno stavlja u isti koš koji će, sasvim sigurno, biti ili njihov put ka iskupljenju (uz potencijalnu smrt) ili sunovrat u ambis tame. Ego i samouvjerenost, koja na momente graniči gotovo sa ohološću, bila je glavni pokretač ovog narativa u sve tri instance.
Po Dameron, u želji da bude viđen kao heroj, dovodi pobunjeničku flotu na granicu istrebljenja. Snouk, potpuno uvjeren u svoju kontrolu i nadmoć nad mladim Benom Soloom, gubi moć u interesantnom raspletu događaja, dok Kajlo Ren, u svojoj mržnji i želji za pobjedom nekadašnjeg učitelja i ujaka, gubi ne samo bitku, nego, ako je suditi uspostavljenoj formuli “Ratova zvijezda”, i rat. Muški ego je odavno bio jedna od osnovnih tema “Ratova zvijezda”, otjelotvorena u liku i djelu Hana Soloa. U tom smsilu, on nije bio samo odraz individualnog sebe, već i kulturološka definicija muškosti i ideje o tome kako muškarci razmišljaju i djeluju ili kako bi muškarci trebalo da razmišljaju i djeluju. Samim tim, identitet muškarca, u ovom slučaju Hana Soloa, je tako oblikovan i nastao pod uticajem društvenih normi vremena u kojem postoji i koje istovremeno predstavlja. Nepromišljenost Hana Soloa, njegovo neodgovorno i nemarno tretiranje problema i situacija u kojima se nalazio, tokom 1970-tih i 1980-tih shvatalo se kao pozitivna stvar i primjer herojstva kakvom danas teži Po Dameron. Međutim, tamo gdje je Hanu Solou takvo ponašanje donijelo slavu, ugled, poštovanje i djevojku, koja je pri tom i princeza ni manje ni više, Dameronu je donijelo šamarčinu i lekciju iz poniznosti, poštovanje nadređenih i strateškog planiranja koje je u konfliktu poput ovog i borbi za golo preživljavanje prijeko potrebno. Činjenica da su mu lekcije donijele žene, govori dovoljno.
Na taj način koristeći dobro poznate teme, Džonson ih izvrće naglavačke, šaljući nam poruku da je prošlost prošlost i da je kranje vrijeme da je napustimo, što u nekoliko scena svojoj publici govori čak vrlo doslovno, što kroz replike svojih likova, što kroz dramatične činove koji su za moj ukus možda čak i previše doslovni. Njihova doslovnost, uz nevjerovatno jeftine povremene dijaloge i prilično neuvjerljivu Dejzi Ridli predstavlaju i najslabije tačke inače vrlo zabavnog i jako dobrog filma.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 4.5/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.