Promašiću sedam dana, ali nije toliko strašno jer su akteri za koje je vezan taj 8. decembar nažalost odavno pokojni. Na taj dan rođen je Jim Morrison, a ubijen John Lennon. Dvojica međaša rokenrola koje je eto spojio taj raspored zvijezda. Prednost ću ipak dati Jimu i njegovim The Doors iz vrlo jednostavnog razloga. Njihov drugi album “Strange Days” je upravo reizdan, u remasterizovanom te u originalnom mono izdanju.
https://www.youtube.com/watch?v=s0FxO8vw8I0
O pokojniku sve najljepše. Tako bih mogao da pokrijem eventualne nedostatke 50 godina starog, a upravo reizdanog, drugog albuma Jima Morrisona, Raya Manzareka, Robbyja Kruegera i Johna Densmorea. Mogao bih, kada bi trebalo, ali srećom nije takav slučaj. Ovo antologijsko ostvarenje je dostojanstveno starilo, i odavno nadživjelo polovinu onih koji su ga stvorili te 1967. g. Kuriozitet je da je u toj godini, samo na početku, objavljen i prvi, jednako važan album, “The Doors”. Postoje izdanja koja su ih i tretirala kao par, jer se sjajno nadopunjuju, ali ni pojedinačno nemaju problem da zasluže najvišu ocjenu.
U svom kratkom vijeku, prekinutom iz itekako poznatog razloga, smrću njihovog vođe, oni su uspjeli da isporuče ono što je malo kome pošlo za rukom. Naime, dok kod svih ostalih velikih bendova uvijek možete da uprete prstom u bar jedan promašaj, The Doors su isporučivali samo odlične i još bolje albume. Ta konstantnost je bila začuđujuća ako se uzme u obzir potpuna nepredvidivost i ekscesan način života Jima Morrisona, oko kojeg se sve vrtilo. Izvori kažu da je suprotno diktatu tadašnjeg vremena kojeg je karakterisala slobodna i širokopojasna upotreba narkotika, generator njegovih skandala na sceni i mimo nje uglavnom bio “samo” alkohol.
Njegovi talent i harizma su svakako bili važniji a da bi ga neko sveo na pukog pijanca, ali svejedno, očekivati od takve individue da funkcioniše na uvijek istom, visokom nivou i nije baš uobičajeno. Kako god, gomila regularnih, ali i ovih dana aktuelnih, napokon legalizovanih piratskih izdanja sa zapisima njihovih koncerata svjedoči da u kakvom god agregatnom stanju bio to nije nimalo uticalo na potpuno nevjerovatni nivo nastupa njega i ostalih iz benda.
Kako danas dočarati tu magiju nekom ko tek treba da se upusti u istraživanje opusa The Doors? Sa odmakom od pedesetak godina, te skidanjem sprata po sprat njihove muzičke građevine, jasno je da je blues taj fundament. Uostalom, brojne koncertne obrade standarda Willieja Dixona su to dokazivale bez ikakve dileme. Međutim, kada tom blues-kombu dodate potpuno samosvojan zvuk klavijatura Raya Manzareka koji nimalo rijetko povuče na funk & soul a sve natkriveno jednako unikatnim lelujanjem gitare Robbyja Kriegera dobijete potku za nešto još veće od toga, istinsku poeziju.
Da, Jim je bio i ostao neprevaziđeni rokenrol pjesnik koji je pored toga što je umio da bude punokrvni rasni mužjak znao da ispiše čitave poeme. “The End” sa prvog i “When The Music’s Over” sa drugog, iako kompleksne na način dotad neviđen u rokenrolu, tako stoje rame uz rame sa kratkim biserima poput “Love Me Two Times” ili “kažem Čeri da smo stranci kao što to Morrison reče”. U redu, Morrison jeste bio i formalno obrazovan pisac i režiser, ali bili su i mnogi drugi pa nisu uspijevali da to tako prirodno uklope u cjelinu.
Mase obožavaju da mistifikuju pa se to desilo i The Doors. To se najviše ogledalo u veličanju te “umjetničke” strane a nipodaštavanjem pop-klasika kao što je npr. “Hello, I Love You”. Samo i jedno i drugo, inače bi magija The Doors bila okrnjena. Dodatna aura koja njenom nosiocu to sad pouzdano znamo nije donijela ništa dobro je ona seks-simbola.
U skladu sa onom “image is everything” i slavom koja ide uz to pjevač The Doors, odrastao u rigidnom porodičnom okruženju sa ocem admiralom, je naprosto pogubio konce. Nešto od toga može da se vidi i u neuvjerljivom filmu Olivera Stonea, koji iako fan nije baš previše pomogao demistifikaciji i stvaranju realnije slike o jednom od najvećih bendova u rokenrol istoriji. Bilo je, u liku slovenačkog Buldožera, onih koji su od toga pravili urnebes:
Srećom po uspomenu i trajnu sliku najbolje se pamti labudova pjesma a tu je ulogu savršeno odigrao “L.A. Woman”. Njime je zaokružena jedna velika priča, koja je iako kratka, počela u 1967, jednoj od onih prelomnih godina. Izgleda da je sedma godina svake dekade predodređena za to jer 1977. se pojavio “Never Mind the Bollocks”, 1987. “Sign ’O’ the Times”, 1997. “OK Computer”, 2007. “Sound of Silver”, 2017…. e polako, o tome u posljednjoj ovogodišnjoj kolumni 29. 12.
Nebojša Ristić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.