Još dva dana i nestalo, nema više. Da vidimo onda šta je valjalo u godini na izmaku. Bar iz ugla ovog potpisnika koji se miri sa činjenicom da nije mogao sve da čuje, a i sa vrlo izvjesnom mogućnošću da je nešto slušao a prečuo kvalitet.
Dakle, vrlo subjektivno o onome o čemu je na ovom portalu pisano, ali i ponešto što nije našlo mjesta, iz nebrojenih razloga.
Već letimičnim pregledom izvođača koji su ovdje pojavljivali jasno je da ovom uvu najviše prijaše zvukovi koje obično zovemo Americanom. Zato se u srcu kruga najboljeg što nam je donijela 2017. nalaze njihovi albumi.
Iz poštovanja prema njegovim godinama i legendarnom statusu, Rodney Crowell i njegov „Close Ties“ bi mogao da bude i proglašen za najbolji, ali kako to uraditi a ne oštetiti jednu od najsnažnijih pojava u nekoliko zadnjih godina, Chrisa Stapletona? Njegov, iz samo njemu znanih razloga podijeljen u dva dijela „From a room“, ne samo da je potpuno opravdao nenadani trijumf prethodnika „Traveller“ već je na velika vrata vratio na scenu “njeno veličanstvo pjesmu”. I glas koji otapa glečere. A to je kad ogolimo stvar do kraja, oduvijek bilo i biće najvažnije.
Jako, jako blizu je Jason Isbell sa svojim „The Nashville sound“ koji je nastavio seriju njegovih remek-djela. The Deslondes i Hurray For Riff Raff su preskočili letvicu znatno više nego što je bila postavljena čime su dali do znanja da i u godinama ispred nas možemo očekivati nova čuda od njih. Stara škola se nije predavala. Drugim riječima Steve Earle je ponovo snimio odličan album „So you wannabe an outlaw“, a za gender ispravnost prethodne rečenice se potrudila Lucinda Williams čiji je nanovo prerađeni „Sweet old world“ otkrio neke nove slojeve za koje nismo ni znali da postoje.
Kad smo već kod dama, one zaslužuju, kao i uvijek, posebno mjesto. Mlada Julie Byrne je bljesnula početkom godine sa „Not even happines“ a priključila joj se i ex-Jack White gospođa Karen Elson čiji je „Double roses“ bio jedno od prijatnijih iznenađenja godine. Kao predstavnica uslovno rečeno srednje generacije, Aimee Mann je sa „Mental illness“ potvrdila visoku klasu, a da ni dugovječne dame nisu nikako za otpisivanje potvrdile su Christine McPerfect sa ogromnim doprinosom svom muzičkom partneru Lindseyju Buckinghamu i Mavis Staples koja se elegantno naslonjena na gitaru Jeffa Tweedyja svojim moćnim glasom sa lakoćom poigrala sa nekim sjajnim pjesmama koje je pripremio za nju.
Rokenrol se već odavno kreće poznatim krugovima i putanjama, pa tako ne čudi veliki broj jubilarnih reizdanja. „The queen is dead“, „Automatic for the people“, „Purple rain“, „Strange days“ i mnogi drugi nisu ništa izgubili protokom vremena, ali sve da su ova reizdanja i ponudila neke spektakularno nove momente u obliku bonusa ne bi imali šanse u utakmici sa „Sgt. Pepperom“. Ne samo zato što je to „Sgt. Pepper“ već još više zbog što je ingeniozni Giles Martin svijetu predstavio jedno potpuno novo lice drugog najvećeg benda svih vremena.
Godina 2017. je nažalost samo preuzela štafetu smrti od njene prethodnice. Ostali smo bez plejade velikih imena na čelu sa najvećim, Pradjedom Chuckom Berryjem. I dok je njegov posthumni album bio ipak razočaranje, jedan drugi pokojnik, Gregg Allman sa albumom „Southern blood“ je ostavio legat koji je još više pojačao bol što teško da ćemo uskoro dočekati takav glas. Kosa smrti nije štedila ni mnogo mlađe, pa smo tako ostali i bez Granta Harta, Chrisa Cornella i mnogih drugih, zapitani šta sve propuštamo njihovim odlaskom. Najbolje godine su bile pred njima, a da zrelost nosi poseban kvalitet dokazali su engleski džentlmeni Robert Plant, Ray Davies i Paul Weller sa albumima koji spadaju u sam kreativni vrh njihovih karijera. Odmah uz njih je i Peter Perret za kojeg dugo nismo znali da li je uopšte živ, a jeste jer je napravio jedan od najboljih pet albuma ove godine.
Ipak, kad je smrt u pitanju u ovoj godini smo dočekali albume koji se njome bave na rijetko viđen način dosad. John Murry i njegov „A short history of decay“ a pogotovo Mount Eerie i album „A crow looked at me“ dali su cijeloj toj tematici novu dimenziju. Ovaj drugi do te mjere da bih ga izdvojio kao album godine, sam za sebe, jer definitivno ne pripada u nijednu dosad viđenu kategoriju. Pripada jedino vječnosti u kojoj se zadugo neće pojaviti tako ogoljen iskaz u kojem bol autora osjećate svud po vlastitoj koži.
Eto, to je to, a za one koji nemaju nerava da čitaju ovo sve iznad, slijedi spisak, proširen sa nekoliko naslova o kojima nije bilo prilike da se piše, a svakako su obilježili 2017. Jezikom zvjezdica, od pet mogućih:
Šest zvjezdica:
Chris Stapleton – From a room, Vol. 1 & 2
Mount Eerie – A crow looked at me
Pet zvjezdica:
Rodney Crowell – Close ties
Jason Isbell – The Nashville sound
Steve Earle – So you wannabe an outlaw
John Murry – A short history of decay
Julie Byrne – Not even happines
Karen Elson – Double roses
Aimee Mann – Mental illness
Robert Plant – Carry fire
Paul Weller – A kind revolution
Ray Davies – Americana
Peter Perret – How the west was won
Gregg Allman – Southern blood
Queens of the stone age – Villains
The war on drugs – A deeper understanding
Mark Lanegan – Gargoyle
Father John Misty – Pure comedy
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.