Sad kad smo zagazili u novu godinu, a možda i nismo jer po nekim teorijama ona dolazi u aprilu i to po 7 527. put, i kad su se slegli utisci o prethodnoj i kad su objavljene sve relevantne liste, valjalo bi baciti dodatno svjetlo.
Zašto? Zato jer tek kad čovjek pogleda sve te liste svaki put ustanovi da na njima obitava nimalo zanemarljiv broj izdanja koja su mu promakla iz više razloga. Kao prvo, fizički je nemoguće, sve da se u životu bavite samo slušanjem novih izdanja, da ih sve pohvatate. Dalje, dobar dio njih se pojavi na samom kraju godine pa dok ih čujete oni već pređu u narednu. Time im se čini određena nepravda jer ostanu da vise negdje na razmeđi jer je daleko do narednog decembra kad se svode računi. Primjer Antonovog briljantnog albuma o kojem se ovdje pisalo je samo jedan od takvih.
Hajdemo onda u završnu inventuru i ispravljanje tih nepravdi koliko je to god moguće. Kada je u pitanju Americana kojom se ovdje najčešće i najradije bavimo, bar su dva takva. Grayson Capps i njegov „Scarlet Roses“ te Hans Chew sa „Open Sea“. Naročito ovaj drugi koji na velika vrata vraća svirku oslobođenu stega, na granici sa jammingom. Svašta se tu čuje, u rasponu od Pearl Jam pa do Bože oprosti, Wishbone Ash, ako se uopšte još neko sjeća tog sjajnog gitaroškog benda. Hans je inače primarno pijanist, da ne bude zabune. U ovom nabrajanju ne smije se preskočiti ni album Davida Rawlingsa „Poor David’s Almanack“ jer se to mora kad i u tragovima ima njegove saputnice Gillian Welch. Da ne bude praznine koja inače redovno ostaje kad njih dvoje ne izdaju album, pobrinula se sjajna Joan Shelley i njen partner, Nathan Salsburg na albumu „Joan Shelley“ koji je u rangu onog što tek svakih nekoliko godina ponudi gorepomenuti najbolji duet Americane. Novi album „Hallelujah Anyhow“ u najboljoj tradiciji Van Morrisona i The Band je ponudio i Hiss Golden Messenger, ali kad neko tako konstantno izbacuje vrhunske albume to se onda nekako suviše olako podrazumijeva i ne konstatuje kao poseban događaj, a zaista jeste.
Iako se ova kolumna nije primarno, da ne kažem nikako, bavila žanrovima izvan rokenrola da bi se protekla godina sagledala u cijelosti ne mogu se zaobići neki briljantni crni autori čiji album spadaju u sam vrh ponude. Prije svih čudnovati Moses Sumney i album „Aromanticism“ čiji je možda najbolji opis dao uvaženi kolega rudar Kević-Zrnić, koji uglavnom iskopa ono što vaš kolumnista ne uspije, nazvavši ga crnim Jeffom Buckleyjem. I koliko je to god hermetično vrijedno je svakog truda kao i ono što je snimio Thundercat (pseudonim Stephena Brunera) na albumu „Drunk“ zamamnoj smješi jazza, funka, soft rocka i čega sve ne. Da takav kvalitet ne mora nužno da bude nekomercijalan dokazao je još jedan genije, Sampha. Zaslužan je za možda i najemotivniji momenat prošle godine, „(No One Knows Me) Like the Piano“ koja zajedno sa ostalim pjesmama na albumu „Process“ daje dovoljno materijala za istraživanje, naročito otvrdlim ušima spremnim za nove delicije. Boja kože Curtisa Hardinga i Benjamina Bookera jeste ista kao i kod ostalih u ovoj sekciji, ali se radi o nešto tradicionalnijim formama, što ih naravno ne čini manje vrijednim. Hardingov „Face Your Fear“ je nastavak one plemenite loze koju živom održava pored ostalih jedan Kiwanuka, dok je Booker na albumu „Witness“ napravio drastičan odmak u odnosu na prvenac. I dalje je tu u temelju blues i to onaj koji naginje garažnom zvuku, ali se znaci sazrijevanja naziru prvenstveno u ulasku soula na glavna vrata. Što je najvažnije, to mu prirodno pristaje.
Većina izbora, naročito britanskih muzičkih mjesečnika je na čelo liste stavila povratnički album „American Dream“ Jamesa Murphyja i njegovih LCD Soundsystem. I ma koliko volio ono što su radili u svom prvom prikazanju, a još više njihove glavne uzore Talking Heads, čiji su jedini istinski baštinici, nisam siguran da su kritičari ovih listova baš pogodili u metu. Odličan je to album, u svakom slučaju potreban današnjoj sceni, ali ni u kojem slučaju ne odskače unutar njihovog opusa a kamoli u odnosu na ono što smo dobili na tacni ove godine. Sve rečeno i dalje ne mjenja sud da je njihov nastup na INmusic festivalu 2010. godine bio jedan od najnevjerovatnijih stvari koje sam vidio u životu.
Završavajući ovaj tekst opet shvatam da sam izostavio neke važne albume, ali biće da je to sizifovski posao. Kako god neki dijamanti su, ako već ne svi, iskopani i izloženi vidjelu. Ako se potrudite i povjerujete ovom što je ispod potpisan i ovo će biti sasvim dovoljno.
Nebojša Ristić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

