SDA je na pragu propasti. Neki će reći da je taj sistem kriminalnih, malverzacijskih, porodično-poltronskih čvorova postao toliko zapetljan da se, u jednom trenutku, više nije znalo ko koga zapravo može i smije ucjenjivati, pa je svaka od grupacija poželjela da stvori takav mini-sistem za sebe.
Druga, nešto više zavjerenička, teorija kaže da se ostvaruju stare namjere podgrupacija špijunskih podgrupacija američkih lobista na Balkanu, da SDA pocijepaju u dvije stranke. Jednu lojalnu Washingtonu i, od onoga što preostane nakon cijepanja, jednu, daleko manje moćnu, lojalnu Erdoganu. Ali postoji još jedan aspekt koji valja osvijetliti. Potpuna tragedija novobalkanskih političkih dinastija nastupa tek u onom trenutku kada ulože mnogo truda kako bi sebe prikazale onime što ustvari nisu. Dok tu ima našeg specifičnog mentalitetskog kabadahijstva i razmetanja s jedne, odnosno glumljenja siromaštva i skromnosti, s druge strane, dinastija će, kroz neku smjenu ljubavi i mržnje, ipak biti smatrana narodnom i primjernom.
Ali, kada se na njenom čelu nađe neko ko nema dovoljno socijalne inteligencije, ili bilo kakve inteligencije, da se prikaže bilo jednim, bilo drugim, kao što je to Bakir Izetbegović, crna zvijezda dana propasti neumitno je nad njom. Izetbegović mlađi nije, poput svoga oca, dovoljno vješt glumac skromnog i pobožnog gospodina, koji takvom očinskom harizmom uspijeva i najstrašnije đavolstvo prikazati kao zalaganje za temeljne moralne vrijednosti. Budući plitak, on nema šta da skrije, a kada pokušava “skrivati” ono što nema djeluje još neozibljnije. Zapravo, teško je odrediti koji je od Bakira neozbiljniji i neuvjerljiviji. Onaj koji pokušava prijetiti ratom, ili onaj koji nastoji biti konstruktivan i umjeren. Ne zbog toga što se od političara, generalno, treba očekivati da u svojim performansima bude glumac isključivo jedne ličnosti, već zbog nedostatka talenta da odglumi bilo koju od njih.
I tako, kad iza glumca nema ništa, ni istinskog procjenjivača situacije, a ni vrsnog manipulatora, preostaju mu samo poltroni koji će njegovoj praznini podilaziti dok od toga imaju koristi. Onaj koji bi trebao manipulisati postaje u tom procesu izmanipulisani, a oni s kojima valja održavati balans moći, kao npr. lokalni SDA moćnici šerifi koji su se gotovo svi do jednog pobunili ili odmetnuli, bez interesa da takvo nešto podržavaju. Jer jedno je sarađivati sa moćnikom na vrhu, čiju poziciju osigurava, u ratu stečeni kapital i moć imena Izetbegović, a nešto sasvim drugo poltronskom sistemu koji to dvoje klima. Do mjere da je na kraju nestalo svilenih gajtana, a bošnjački kantoni u Federaciji, po prvi put dospjeli do tačke kada se ozbiljno razmišlja o post SDA razdoblju.
U kojem će dinastija Izetbegović, konačno predati vlast, jer neće biti u stanju da više upravlja ni iz sjene. Neki smatraju da se to neće desiti sve dok postoje zalihe novca kojima se da držati u pokornosti koga treba. Ali kao što smo vidjeli, princ-nasljednik Izetbegović ne zna ni koga treba ni kako treba. Ali šta nakon toga? Biće to jako zanimljiva situacija. Ne samo zbog toga što bošnjačka rascjepkanost slabi čvrstu poziciju naspram Srba i Hrvata, već zato što slabljenje te pozicije, paradoksalno, čuva državu na okupu. Bez baze u politici opiranja bošnjačkom centru, Republika Srpska i Herceg Bosna također mogu krenuti putem propitivanja vlastitih autoriteta, ka kvalitetnoj smjeni generacija.
Bošnjaci koji se bave prevashodno sobom, proizvešće i Srbe i Hrvate koji rade isključivo to. A onda bismo lako došli i do zdravijeg bavljenja jedni drugima. Bošnjačka demokratija, odnosno pregrupisavanje i balansiranje moći unutar jednog društva je, zapravo, vrlo pozitivna pojava. A Bakir Izetbegović je kao svojevrsni antilider, nesvjesno, učinio jako dobru stvar. Ne samo da je stvorio otpor centru, već je (samo)uništenjem pozicije moći svoje dinastije dao Bosni i Hercegovini novu šansu. Jer ako Bošnjaci unutar sebe izgrade balans moći, potisnuvši istovremeno vlastohlepne i bezmoćne huškače, koji najviše podsjećaju na Bakirove poltrone, moći će se izgraditi i zdrav i dobar balans sa njima.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.
1 komentar
Priviđa se Vuku nešto čega ovde ne postoji. On brka stranačku/partijsku politiku sa etnopolitikom/nacionalnom politikom, (meta)narativom koji je mnogo širi i sveobuhvatniji od toga. Politika u demokratiji (dakle i BiH) uvek i uvek polazi odozdole. Od naroda. Ako je narod taj koji glasa za majorizaciju Srba i Hrvata/”BiH nacionalnu državu”/”temeljni narod” itd., ako im je to prva preferencija, slabe vajde je očekivati da će takvi glasači i takve partijske vođe koji slede taj mandat uzmaći od toga zahteva i prihvatiti priču o rascepkanosti na opcije. Pre će to sve iznedriti ili nekog novog bošnjačkog vođu ili će se dogoditi ovo što imamo danas u RS. Dva (ili više) blokova, koji na nacionalnom planu ”igraju kao reprezentacija”. Kao što je SDS stao uz Dodika za referendum o 9.1. Tako će i bošnjačke stranke, iznutra podeljene oko komada vlasti, igrati oko ”nacionalnih/državotvornih stvari”.
Jedina promena paradigme u BiH je moguća ili spolja (od čega nema ništa bar sa sled. 10 godina) ili tako što će Bošnjaci, uvidevši vlastitu životnu realnost da žive samo na teritoriji u kojoj su većina (bš. kantoni u FBiH), početi da doživljavaju ostale delove teritorije BiH (gde nisu većina) kao sebi strane, kao inostrane, kao ne-bošnjačke ili bar za sad realno ne-bošnjačke, uvideti da broba za tu politiku usled te životne realnosti nema smisla i okrenuti se priči o boljem životu, ekonomiji itd…što je uvod, mandat, da politička elita napravi kompromis sa Srbima i Hrvatima.
Drugo je skorije da se desi od prvog. Samo je pitanje kad. Možda za 5-6 godina, posle nove 2-3 socijalne bombe kao one u Tuzli pre par godina.