Kad večeras Sir Roderick Stewart izađe na binu zagrebačke Arene u nekom od svojih očekivano vrištećih sakoa označiće to izlazak definitivnog plavušana rokenrola tamo gdje se on osjeća najprirodnije.
Kao što neko izađe u svoje dvorište da raspali roštilj tako ovaj Škot iz Londona već 50 godina istrčava na binu, opali po fudbalskoj lopti koju mu dodaju i tako počinje ultimativna rokenrol zabava. Da, rokenrol. Mora se to naglasiti jer oni koji ga pamte ili znaju u zadnjih 20 godina mogu pomisliti da potpisnik kolumne bulazni. Jer kakve veze sa rokenrolom ima ovaj kuštravi crooner koji uglavnom izdaje albume obrada tuđih standarda? Kažem namjerno tuđih jer ih ima tuce vlastitih.
E, to nas onda već vraća 50 godina unazad kad se ovaj kozer i hodajuća definicija šarmantnosti krio iza razglasa od silne treme, te ga je tek doza brendija ohrabrila da zauzme centralno mjesto na pozornici. Tamo gdje je rođen da bude. Vrijedi se sjetiti, odnosno ne smije se zaboraviti da je ovaj nesuđeni fudbaler njegovog obožavanog Celtica glas koji stoji ponosno uz veliku gitaru Jeffa Becka na albumu „Truth“.
Neprevaziđenom remek-djelu koje je postavilo standarde koji su kasnije do nebeskih visina, naravno i komercijalnih, doveli Led Zeppelin. I dok je to majstorstvo od prvog momenta blistalo, jedan drugi, šlampavi bend koji je uslijedio, The Faces, u prvi mah je bio prepoznat samo kao savršena koncertna atrakcija, pravi narodski bend gdje se nije znalo ko je pijaniji, publika ili izvođači. Protok vremena je ispravio tu veliku nepravdu pa samim tim i mjesto koje zaslužuju Ronnie Wood, Ronnie Lane i Ian McLagan.
Takvu družinu je teško bilo održati na okupu pa nije ni čudo da je Rod čija je harizma uveliko prevazilazila format benda, krenuo putem solo-karijere. Ona je počela tako blistavo da su svi skoro zaboravili da je Rod ikad i bio pjevač nekog benda. Smrtonosna serija albuma u kojoj posebno blistaju „Every Picture Tells a Story“, „Gasoline Alley“ i „Never A Dull Moment“ je zacementirala njegov status u očima kritike, tako da ni kasniji, znatno komercijalniji albumi i mega-hitovi poput „Da Ya Think I’m Sexy“ nisu mogli da promijene tu percepciju.
A gorepomenuta nonšalantnost kao zaštitni znak se pokazala baš na primjeru ove pjesme koju je po svojoj prilici popalio od velikog Brazilca, Jorgea Bena i njegove „Taj Mahal“. Budući da je pokrenuta sudska parnica, Rod je to razriješio tako što je sav novac koji je zaradio od ovog hita proslijedio UNICEF -u.
I uopšte ta simpatičnost i prostodušnost koja ga je krasila i kad se lansirao u galaksiju superzvijezda ga je čuvala kroz cijelu karijeru u kojoj je teže bilo prebrojati pijanstva od veza pa i brakova sa silnim plavušama. Nije onda čudo da je i njegova autobiografija objavljena prije nekoliko godina nevjerovatno zabavno štivo za svaku preporuku, čak ako je i stavite u rang knjigama istog naziva kao što je Morrisseyeva. I dok je Stephenova ogledalo njegove izmučenosti, Rodova se čita sa stalnim osmijehom na licu, kao da se radi o najrođenijem.
Iako ne impozantnog, ali zato nevjerovatno sugestivnog i pamtljivog glasa hvatao se ukoštac i sa pjesmama kojima nije dorastao ili pasovao, ali i to mu se lako opraštalo. „Have I Told You Lately“ nije mogao otpjevati bolje jer niko ne pjeva Vana Morrisona bolje od Vana Morrisona, a „Downtown Train“ može otpjevati samo onom svojom rašpom njen autor, Tom Waits. Uostalom, kako mu ne oprostiti kad u svom opusu ima briljantne komade poput bolne „In a Broken Dream“ koju je otpjevao kao gostujući vokal australskoj grupi Python Lee Jackson i koju sam prvi put čuo u jednako bolnom filmu „Kroz talase“ Larsa von Triera:
Porediti Roda Stewarta sa npr. Zdravkom Čolićem bi bilo na prvi pogled pretjerano, ali ako zanemarimo da su se obojica bavila fudbalom i da su neupitni ljubimci žena, ima ta jedna stvar koja ih čini sličnim. Naime, obojica su vlasnici legata koji čini gro njihovog koncertnog repertoara sa nužnim zlom u vidu dodataka tj. novijih pjesama. One starije su to zbog čega većina publike i dolazi na koncerte, tako da je gotovo pa nebitno kakva su im skorija izdanja. Stewart je sa nekoliko nedavnih albuma poput „Time“ ili „Another Country“ pokazao da nije zanemariv ni kao autor, ali ostaje činjenica da je ono što se čeka to da stari mačor došeta na binu i napravi spektakl. A njemu je za to ponekad dovoljna samo barska stolica i stalak za mikrofon.
Kako završiti ovaj tekst a još jednom ne uputiti čitaoca na besmrtnu „Maggie May“ koja se redovno pretvori u ono što bi Ante Batinović svojevremeno nazvao „pučkom veselicom“. Gdje god je Rod Stewart tu je i narodno veselje. Malo je takvih.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.