Monika Ponjavić: U susret Oskaru – Najbolji strani film

Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 4. i 5. marta, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić.

Iako nagrada Akademije, popularnog naziva “Oskar”, važi za glavnu nagradu u svijetu filma, pa možda čak i najprestižniju, kao i svake godine, pa tako i ove, djela u utrci za najbolji film su u neku ruku razočarenje, dok su ona nominovana za najbolji strani film osvježenje koje nam iznova pokazuje da prava vrijednost sedme umjetnosti leži u neameričkim produkcijama.

Jedina dva filma koja u ovoj prvoj kategoriji možemo okarakterisati izvanrednim filmskim dostignućima, “Call me by your name” Luke Gvadanjina i “Phantom Thread” Pola Tomasa Andersona, su tu više igrom slučaja i kao rezultat nekog kosmičkog poravnanja zvijezda i planeta. Tu su, ne bi li nekako ispunili kvotu, iako su prema mišljenju pojedinih članova Akademije, odnosno glasačkog tijela, zapravo toliko dosadni, da je dovoljno pogledati samo prva tri minuta, kako bi se krajnje mišljenje formiralo. A ako su ova dva filma dosadna, strah me i da pomislim kako će proći ovi potonji. U teškoj konkurenciji svih zemalja svijeta koje su se takmičile sa sjajnim ostvarenjima ove godine, finalnu nominaciju su dobile Mađarska, Švedska, Rusija, Čile i Liban, a među njima su i tri filma koja su ušla u mojih najboljih pet za prošlu godinu. Koji god da pobijedi, zaslužio je.

A FANTASTIC WOMAN (ČILE), Sebastian Lelio

“A fantastic woman”, čileanski kandidat za Oskare ove godine, je, načelno, ljubavna priča između Marine (Daniela Vega) i Orlanda (Francisco Reyes), transrodne žene i muškarca starijeg trideset godina. Film počinje prikazom jednog posebnog dana u životu ovog neobičnog para, po čijem završetku Orlando nenadano umire, čime se zaplet priče i otvara.

U nedostatku vremena i prostora da prihvati i preboli gubitak voljene osobe, Marina je suočena sa tragovim prošlosti, u vidu Orlandove prethodne porodice, žene i djece, koja počinje da je tretira kao glavnog osumnjičenog. U seriji loših i nesrećnih okolnosti, Marina postaje žrtva svih ljudi koje na svom putu sreće, što je u najvećoj mjeri nastalo kao rezultat njenog identiteta, koji je od strane društva posmatran kao perverzna nenormalnost. Suočena sa takvim tretmanom, Marina će se tokom ostatka filma boriti za svoje pravo da bude to što jeste, odnosno to ko jeste.

Protkan brojnim scenama fantazije, od kojih bih svakako izdvojila scenu borbe sa vjetrom i svim smećem koje, udarajući je doslovno u lice, pokušava da je izbaci iz ravnoteže i slomi joj duh, kao i scenu u diskoteci, u kojoj Marina, oličenje ljepote i trijumfa, izlazi kao apsolutni pobjednik nad društvom i samim životom, “A fantastic woman” je lijep, društveno angažovan, značajan, ali i na momente prilično predvidiv film, što mu je možda i jedina mana.

THE INSULT (LIBAN), Ziad Doueiri

Libanski film “The Insult” na vješt način uspijeva da pretvori jedan beznačajan spor u metaforu za život na Bliskom Istoku. Odlična studija mržnje, ali i ponosa, onog iskonskog, za koji se umire, “The insult” je etički skliska moralna priča ili, bolje rečeno, pouka, koja pažljivo, vrlo pažljivo, prevazilazi sve granice, kulturu i sva religijska uvjerenja.

U pitanju je iskren i snažan argument za empatiju, koje smo danas kao društvo sve više i više lišeni, a predvođen je dvojicom izvanrednih glumaca čiji su likovi ljudi koji imaju više toga zajedničkog nego što su zapravo voljni da prizanju, A, na kraju krajeva, zar tako nije i u svakodnevnom životu?

LOVELESS (RUSIJA), Andrey Zvyagintsev

“Težak, mučan, tačan.” – tri su riječi kojima bih opisala posljednji film i remek djelo Andreja Zvjaginceva. Iako ruski soc-kapitalistički realizam nije more u kojem želim plivati, “Loveless” je nezaobilazno štivo iz 2017. godine.

Riječ je o filmu koji, na doslovno svim poljima, pogađa tačno u metu, koristeći se pri tom jednim odvratnim svijetom lišenim ljubavi, između supružnika, roditelja i djece, društva i pojedinca, čovjeka i prirode, čovjeka prema samom sebi.

THE SQUARE (ŠVEDSKA), Ruben Ostlund

https://www.youtube.com/watch?v=zKDPrpJEGBY&t=49s

“Kvadrat” (eng. The Square) švedskog reditelja Rubena Ostlunda je nevjerovatna satira i kritika savremenog društva kroz prizmu i interpretaciju savremene umjetnosti koja prati Kristijana (Claes Bang), kustosa Muzeja savremene i moderne umjetnosti u Stokholmu, na njegovom putu iskupljenja i transformacije iz mase u pojedinca.

Koristeći se novom instalacijom pod nazivom Kvadrat, “svetištem povjerenja i brige unutar kojeg svi dijelimo jednaka prava i obaveze”, Ostlund kao glavnu studiju slučaja uzima privilegovani svijet razmaženih i bogatih, superiornih kvazi-intelektualaca i medijskih magova, eksperata, novinara, umjetnika, kustosa i svih onih koji ga čine. Riječ je o imenima sa pozivnica za koktele sa kojima u privatnom životu ne želite imati ikakav kontakt, čija su čula toliko otupila da više uopšte ne reaguju ili, ako reaguju, onda to rade samo u čoporu, i gdje umjetnik koji izvodi performans majmuna ima u sebi više ljudskog nego cijeli auditorijum koji ga sa strahom i gađenjem netremice posmatra.

Preispitujući tanku liniju i sučeljavajući njihove duboko iskrivljene ideje o ljubaznosti, odgoju i maniru, znanju, moralu, etici i svijetu koji ih okružuje, sa ludilom u koje su se spremni baciti ne bi li zadržali poziciju i udobnost života na koji su navikli, Ostlund slika jedan prilično tačan svijet, izopačeni svijet vječite nepravde, nelagode i neprijatnosti. Sve u njemu je lažno; od same umjetnosti, preko odnosa do osmjeha iza kojih se uvijek krije sitni lični interes.

ON BODY AND SOUL (MAĐARSKA), Ildiko Enyedi

Ljubavna priča koja se odvija u unutrašnjem pejzažu dvoje ekstremno eksentričnih ljudi, a u kontrastu sa realnošću okrutnog svijeta u kojem živimo, “O duši i tijelu” (On Body and Soul) je, i pored eksplicitnih scena koje ga krase, izrazito idličan i na sebi svojstven način, romantičan film.

Smješten u klanici, gdje Endre i Marija rade, on kao upravnik a ona kao kontrolor kvaliteta, film nas uvodi u prostor iza (plastične) zavjese, prikazujući nam eksplicitne scene porijekla mesa koje većina nas nerijetko jede. U kontekstu ovakvog filma, u kojem se ljubav između njegovih glavnih likova formira u zajedničkom snu i kroz manifestaciju životinja, scenografska postavka za koju se autor opredjeljuje višeznačna je. Prije svega, stavlja nas u poziciju unutar koje nemamo drugi izbor do apsorbovati svakodnevni paradoks komercijalnog nasilja koje je, kao i sam rad u klanici, često ekstreman, lišen emocije i potpuno rutinski, tjerajući nas da, ako ništa, barem u mislima i za vrijeme gledanja filma, na sebe primimo krivicu za sveprisutnu degradaciju ljudske duše. U suprotnom, dio smo problema.

Za kraj, kada se sve sabere, rangiram sve igrane filmove nominovane za “Oskara” u kategorijama najboljeg filma i najboljeg stranog filma u 2017. godini ovako:

13. Darkest Hour 3.5/5
12. The Shape of Water 3.5/5
11. The Post 3.5/5
10. Get out 4/5
09. Lady Bird 4/5
08. Three billboards outside Ebbing, Missouri 4.5/5
07. Fantastic Woman 4.5/5
06. The Insult 5/5
05. Loveless 5/5
04. The Square 5/5
03. On body and Soul 5/5
02. Phantom Thread 5/5
01. Call me by your name 5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.