Bješe taj Lou Reedov album „Growing up in Public“ iliti „Odrastanje u javnosti“. To je ponajbolji opis za ono što se desilo Arctic Monkeys u njihovoj dosadašnjoj karijeri. Od Internetom lansiranog otkrića klinci iz Sheffielda su sve svoje mijene dokumentovali javno, od albuma do albuma. A bilo je tu svega.
Od post-punk početaka i poređenja sa The Strokes, The Libertines ili Franzom Ferdinandom, na prva dva albuma „Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not“ i „Favourite Worst Nightmare“, preko Josh Hommeovog pustinjskog vračanja na „Humbug“ te prelaznog „Suck It and See“ koji je neminovno vodio ka vrhuncu zvanom „AM“. Na njemu je najbolji način pomirena žestina i melodičnost pjesama Alexa Turnera sa zrelošću koja je neminovno morala doći.
I tako smo došli do „Tranquility Base Hotel & Casino“, koja počinje sa „Star Treatment“ i priznanjem “Samo sam želio biti jedan od Strokesa“, što i nije pretjerano iznenađenje, ali zato jeste muzička podloga preko koje lebde ti stihovi. Naime, gotovo da su nastali oni moćni rifovi na kojima su građeni naročito prvi albumi. Zamijenilo ih je puno crno-bijelih tipki u pomalo kabaretskoj zvučnoj slici, kao da se u daljini čuje onaj legendarni „It’s Hardcore“ Pulpa koji je takođe bio iznenađenje nakon energetski visokonabijenih albuma koji su mu prethodili. Mislim da je to iznenađenje i glavni razlog za nešto slabije ocjene koje ga prate. Vremenom će, kad se uši naviknu da je ovo još jedno lice rasnog autora kao što je Alex, sigurno biti revalorizovan. Pomalo je ironija da je naziv jedne od pjesama na njemu “Four Out of Five” zapravo najtačnija ocjena koja pripada ovom ostvarenju. Od one posljednje zvjezdice dijeli ga samo to što su pjesme ipak neujednačenog kvaliteta, ali srećom i ne padaju ispod očekivanog nivoa.
Naravno, da je najlakše bilo snimiti neki hipotetički “AM 2” i namlatiti još para, ali to bi istovremeno bio dokaz da Alex Turner nije materijal za velikog autora. Budući da on to jeste, dohvatio se svog poklona za trideseti rođendan, Steinway klavira, i počeo da stvara ovaj album kroz zadnje dvije godine. Rezultat tog rada je mogao komotno da se pojavi i pod njegovim imenom, ali je Jamie Cook, gitaroš kojeg se sve pita u bendu, presjekao da je to, ma koliko atipičan, ipak album grupe.
Dvije su velike opsesije dominantne na njemu. Prva je ona filmskom muzikom iz francuskih filmova, poput Melvilleovog “Samuraja” koju je potpisivao Francois Roubaix te onim pomjerenim Sergom Gainsbourgom, prije svega albumom “Histoire de Melody Nelson” koji je, ispostavlja se tako prava Biblija za čitave generacije britanskih muzičara. Moglo bi to da se opiše i kao muzika koja se čuje u pozadini softcore filmova, ali to bi bilo predaleko poređenje. U svakom slučaju kad se zna da je album dijelom snimljen u studijima La Frette kako bi se što vjernije rekonstruisao taj zvuk, te da je lista izvora koji su uticali na njegovo stvaranje jako duga i opskurna, tu su svi materijalni dokazi da Turner nije tek neki sporadični hitmejker već izuzetno ozbiljan i naslušan muzičar. Uostalom, ako vas ovaj album i ovaj tekst navedu da pronađete i poslušate Gainsbourga ili pak Dionov “Born To Be With You”, već to je čista dobit.
Druga opsesija je, a to se čuje gotovo u svakoj pjesmi, David Bowie, koji je i sam bio fasciniran svemirom, Mjesecom i Marsom. Tranquility Base i jeste mjesto na kojem se desilo spuštanje na Mjesec, 1969. godine. Ako se desilo, a to je nešto s čim se i do današnjeg dana ne slažu mnogi. Turner na momente pjeva toliko slično Davidu i makar to ne ističe nigdje u intervjuima velika je to posveta i priznanje čovjeku koji je zlatni etalon za umjetničku hrabrost i spremnost za promjene.
Među nitima ove hrabre i neobične ploče, utkani su i stihovi: “Lansirao sam moj novi parfem, zove se “Intergrity””. To ne samo da savršeno liči na ime nekog parfema, već mnogo više opisuje njihovog autora, jer njegovim integritetom odiše album koji će, uz sve njegove nesavršenosti, s godinama samo dobijati na značaju. Ako ništa drugo kao muzički spomenik tome kako se prati vlastita muza po bilo koju cijenu.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.