U posljednjem tekstu na temu popularne serije „Zapadni svijet“ (eng. Westworld) američke kuće HBO, koji sam pisala za portal Srpska Cafe, moglo se jasno pročitati koliko nisam bila zadovoljna pravcem u kojem se serija kretala, razvojem događaja, ali i izborom istih.
Jedan od osnovnih problema ove sezone odnosio se prije svega na postavku likova, njihove odnose i motivaciju (posebno ako govorimo o Vilijamu), a zatim i njihov razvoj, koji je bio i više nego nezadovoljavajući. Digresija u Japan, Bernardovo preispitivanje sebe, bjesomučno igranje „kauboja i Indijanaca“ po Divljem Zapadu koje, kako se na kraju ispostavilo, fakat nije vodilo nikud, samo su još neki od trenutaka koji su ovu sezonu učinili slabijom od prethodne.
Međutim, sa posljednje tri epizode, a posebno finalom druge sezone, sve to se promijenilo, stavljajući „Zapadni svijet“, u gotovo jednom potezu, ponovo na pravu tračnicu, na kolosijek koji ipak negdje vodi, čak iako to negdje ne nudi konkretne odgovore.
U traganju za odgovorima i smislom, u nastojanju da se sve posloži, prva stvar koja se, pored ključnih pitanja, mora adresirati jeste tematski okvir zacrtanog narativa. U tom smislu, prva sezona se usmjerila na preispitivanje svijesti i svjesnog, prvenstveno kod samih „domaćina“ i njihove sposobnosti da čuju sopstveni unutrašnji glas, odnosno misli. Na taj način, ona je poslužila kao poligon za vježbu autonomije i određene vrste samostalnosti „domaćina“, iz čega, naravno, posljedično proizilazi pitanje slobodne volje i slobode generalno, što je zapravo centralna tema druge sezone. Pri tome se ovdje ne misli samo na slobodnu volju „domaćina“, nego na slobodnu volju cijele ljudske rase, jer, kao što je u finalu rečeno, ljudi su ništa drugo do nekoliko redova ispisanog koda, predodređeni da ponavljaju iste radnje i greške, iz jednog života u drugi.
Ovo pitanje – da li jedan neizbježni trenutak definiše život svake osobe – je ključ serije i vrlo je uzbudljivo u kontekstu slobodne volje, jer pretpostavlja da je takav koncept (slobode) zapravo samo fabrikacija i da su naši životi predeterminisani, što ljudsku vrstu u suštini, prema logici i filozofiji „Zapadnog svijeta“, stavlja u poziciju “domaćina”, odnosno robota, mašine ili vještačke inteligencije, čiji je nedostatak upravo te slobode glavna okosnica priče. U vrlo interesantnoj sceni, u kojoj nam takozvani „sistem“, sad u obličju Logana, objašnjava da je Delos, bez obzira na činjenicu da je za njega tokom godina osmišljeno milion mogućih ishoda, uvijek stizao na isto odredište, u istu tačku u vremenu i prostoru, gdje se u dvorištu svoje kuće odriče sina koji će se nakon šest mjeseci predozirati i umrijeti, dajući tako razgovoru izvjesnu težinu. Tematska dubina ove scene je dvostruka, jer sugeriše da su sloboda i slobodna volja mit, te da su određeni neizbježni trenuci ono što nas definiše, nas kao ljudsku rasu. Samim tim, postavlja se pitanje, ako svaka iteracija Delosa dolazi u trenutak odricanja i odgurivanja sopstvenog sina, da li svaka iteracija Dolores uspijeva pobjeći sa ostrva?
Iako je sada potpuno jasno da je Ford glavni tvorac, arhitekta, ne samo Zapadnog svijeta, nego svakog svijeta unutar ovog svijeta, ono što epizoda implicira jeste da je koncept Boga otišao u jednom vrlo neobičnom pravcu koji podrazumijeva prilično nihilistički stav autora – slobodna volja ne postoji, čime su ljudi i roboti stavljeni na istu ravan, u svijet u kojem svi mi imamo unaprijed napisane narativne sekvence koje ne možemo izbjeći. U svijetu Džonatana Nolana i Lise Džoj to znači da je Robert Ford Bog, digitalni zapis Sveti duh i da linija između prirodnog i vještačkog nikada nije bila tanja, što će, po svemu sudeći, biti fokus sljedeće sezone koja je, sa posljednjim minutama epizode „Putnik“, konačno izašla u stvarni svijet, šta god to značilo i gdje god to bilo. Ono što je ostalo iza jeste niz događaja koji su, uostalom kao i sama serija koja na tom principu funkcioniše, doveli do izvrtanja ustaljenih perspektiva i prizmi kroz koje smo ih posmatrali. Pitanje šta je stvarnost i kako se ona uopšte može definisati ako je razlika između čovjeka i mašine svedena na jedan parametar, na (bes)smrtnost, koji je sa ovom epizodom neutralizovan, je pitanje sa kojim ćemo ući u sljedeću godinu u kojoj naš fokus više neće biti na identitetu likova i njihovoj pravoj prirodi, nego radije na motivaciji, odnosima i ishodu Robertove priče, jer serija je sada postavljena tako da može otići u milion različitih pravaca. Samim tim, više uopšte nije važno ko je mašina, ko čovjek, a smrt, koja je do juče bila važan parametar, sada je postala samo jedna mala neprijatnost na putu do krajnjeg cilja, koji je u međuvremenu poprimio karakter varijable. Iako je realno očekivati da su svi oni koju su završili u digitalnom raju, Tedi, Akečeta i dr, ili svi ubijeni ljudi, Elsi, Li Sajzmor, Karl Strend itd, de fakto mrtvi, jasno je da će, pod uslovom da postoji digitalni zapis njihovog boravka u parku, njihova fizička tijela pronaći put do treće sezone. A sudeći po ovoj epizodi, Strendov postoji, što smo i vidjeli u trenutku kada Dolores u digitalnoj biblioteci uzme knjigu (bravo za metaforu!) u kojoj je zapisan njegov kod.
Drugim riječima, sva naša teoretisanja o kloniranju (tijela i uma) i besmrtnosti su se na kraju ispostavila tačnim, uključujući i pretpostavku da je park ništa drugo do jedna velika laboratorija u kojoj se iz godine u godinu i tako decenijama, a sada možda već i vijekovima, testira mogućnost vječnog života. Ako ne u tijelu čovjeka, onda sigurno u tijelu mašine, koje sada već koristi više od polovine likova koje pratimo, počevši od Bernarda, što smo otkrili prije dvije godine. Bernardu su se sada priključili Stabs, Emili, Delos, Šarlot Hejl i naposlijetku Vilijam.
Ukoliko niste sačekali kraj epizode, šanse su da ste propustili scenu nakon odjavne špice koja se dešava u nekoj dalekoj budućnosti. U ovoj sceni se vraćamo ponovo u “kolijevku” (eng. Cradle), prostor unutar “kovačnice” (eng. Forge), originalno namijenjen za testiranje klonova u koji smo prvi put kročili prateći mladog Vilijama u njegovim bezuspješnim pokušajima da u život vrati svog punca, Džejmsa Delosa, prvog kloniranog čovjeka (Arnolda ne računam, uzevši u obzir da je, koristeći se malim izmjenama i modifikacijama, Dolores zapravo svjesno napravila Bernarda). Vilijam, zajedno sa svojom kćerkom Emili, je sada klon, a budućnost u kojoj se stvari dešavaju je potpuno neodređena. Šta se desilo između događaja na plaži gdje se teško povređeni Vilijam našao među brojnim ranjenicima i ovog trenutka, međuprostor je koji će, sve su prilike, biti popunjen tokom narednih sezona.
Suma sumarum, Vilijam je i dalje u svom parku, zaglavljen u nekoj petlji sa verzijom kćerke koju je ubio. Da li je ona u trenutku smrti bila robot ili ne, takođe je neodređeno, međutim, ono što je sada već jasnije jeste da je Vilijamov glavni motiv, valjda, dokazati da mu nijedan sistem ne može reći i odrediti ko on u suštini jeste i da on, kao čovjek, ili kao robot, uvijek ima izbor, jer, ako izbora nema šta je onda poenta?
U slučaju da se njegova predestinacija, ukoliko pratimo analogiju života Džejmsa Delosa, svodi na ubistvo kćerke koje u ovoj petlji neprestano ponavlja, onda se Vilijamu loše piše, a sudeći po ključnoj riječi – vjernost – do koje se putem testova želi doći, šanse su da je upravo to istina. Gdje su nestali likovi koji su prošli kroz “vrata”, da li će se Li Sajzmor vratiti u tijelu mašine, čiji kodovi se nalaze u pet “bisera” koje je Dolores ponijela sa sobom (Mejv i Hektor sigurno nisu; njih će u “život” vratiti Feliks i Silvester), ko je od likova sada u tijelu Šarlot Hejl nakon što je Dolores na kopnu ponovo napravila sebe i svog vječnog suparnika, Bernarda, te šta se nalazi izvan dvorišta Arnoldove kuće, što je zapravo kopija Dekardove kuće iz “Istrebljivača” i jasna referenca, samo su neka od pitanja na koja ćemo odgovore dobiti u trećoj sezoni.
Ocjena: 4.5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.