Ne volim udruživanja i savezništva i samo sam iz beskrajne simpatije prema njegovim veselim brcima pristao da se učlanim u tamburaški ansambl Zdravka Ćosića. Ostalo me nije zanimalo. Ili sam barem mislio da me ne zanima.
Prije godinu ili dvije učlanio sam se u BH novinare. Vazda sam nešto mitingovao uoči sastanaka, konferencija i okruglih stolova, a onda mi je ispod stola gurnuta ceduljica na kojoj je pisalo da sam ovakav i onakav zato što neprestano napadam umjesto da popravljam. Prihvatio sam izazov i učlanio se u esnaf.
Na godišnjoj skupštini BH novinara te godine govorilo se o svemu i svačemu, a svaka priča je, kako to uvijek i biva, išla u tri smjera i u tri smjene. Tek u neko doba iz lakog drijema me probudio glas koji je dolazio „iz reda do prozora“ i koji je čuo da se u banjalučkom Klubu novinara nalaze nacionalistički simboli. I koji, dabome, vrijeđaju osjećanja ostalih naroda i nacionalnih manjina.
Ne sjećam se više ko, ali neko je tražio pojašnjenje. Bolje, doduše, da nije, jer su pomenuti simboli bili knjige Vladimira Ćorovića „Istorija Srba“ i Dejana Medakovića „Srbi u Beču“. Ovakvu tezu ne bi uspio da odbrani ni Rusmir Mahmutćehajić. Osim ako mu početna pretpostavka ne bi bila ćirilica kojom su knjige štampane.
Istina je ovdje uvijek jednoobrazna i politički intonirana. Drugačije nije i drugačije ne može biti, a ja zaista nemam ni živaca ni stomaka da neko u moje ime piše i saopštava šta mu se prahne samo zato što ima više glasova koji to podržavaju. Davno smo usvojili načelo prema kojem većina ne mora da znači više onih koji su u pravu nego više onih koji su u zabludi.
Osnovni ciljevi BH novinara su, kako lijepo stoji na webu, zaštita i poboljšanje slobode, prava i odgovornosti novinara i zaštita ugledai dostojanstva novinarske profesije. Vidjeli smo kako su BH novinari to uradili u slučaju ELTA televizije. Neke ni danas nije sramota što su pisali i glasali onako kako su pisali i glasali. Vidimo kako to danas rade u slučaju Marka Radoje.
BH novinari ne štite; oni sude i presuđuju, a tek na margini saopštenja ispišu nekoliko poslovično zabrinutih nota u koje jedino još valjda vjeruje generalni sekretar Udruženja u stalnoj ostavci i njeni sigurni glasači. Nemojte više braniti novinare, jer je jasno da i tu postoje podjele na novinare koje treba braniti i na novinare koje nikako ne treba braniti. Što napisa jedan kolega juče: Nemojte, k’o boga vas molim, sam ću sebe braniti!
Udruženje je tri dana pisalo saopštenje. Toliko im, vjerujem, ne treba ni za projekte. Hamletovska dilema je bila na snazi: osuditi napade ili osuditi Radoju. A najbolje bi bilo ako može oboje. Da ne trpe projekti. I onda smo dobili saopštenje u kojem se osuđuju napadi i prijetnje Radoji, a potom se, licemjerno i netaktički, napada sam Radoja! To uistinu može da napiše i izglasa samo onaj kome su važniji projekti od profesije.
Goran Dakić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.