Najljepše u vezi novog albuma Elvisa Costella, “Look Now”, prvog nakon pauze od gotovo 8 godina jeste što vas automatski prenese u neka vremena za koja ste mislili da su nepovratno prošla.
Uzbudljivo je to podsjećanje kako je u mladosti zvučao jedan od najvećih britanskih autora. Ovime se ne želi umanjiti sve ono što je od njega decenijama dolazilo do nas kroz razne saradnje poput onih sa Burtom Bacharachom, Allenom Toussaintom, The Roots… Samo to da istinskog Costella nema dok dirke ne dotakne njegov briljantni klavijaturista Steve Nieve.
Možda će istinskim ljubiteljima i poznavaocima njegovog opusa zazvučati kao pretjerivanje, ali neporecivo je da ovaj album zvuči kao da je sad izašao usred one serije remek-djela kakva su bila “Trust”, “Imperial Bedroom”, “Punch The Clock” (jedan od ubjedljivo najpotcjenjenijih) ili “King Of America”, da ne nabrajam još tuce takvih.
Još od prvog udarca bubnja Petera Thomasa koji je kao i Nieve činio okosnicu prvog Elvisovog benda, The Attractions, a sada i The Imposters, jasno je da se ovdje radi o albumu koji demonstrira superiornost njegovih kreatora. Svi oni slojevi koji karakterišu Elvisa, a nije ih uopšte malo prisutni su, pa pokušajmo da ih nabrojimo ma koliko to bilo nemoguće. Kroz cijelu svoju karijeru Elvis je bio neuhvatljiv upravo zbog toga što su njegove pjesme prožimali vrlo raznorodni muzički žanrovi, a prosječnom konzumentu to nije baš milo. Jednako tako sladokusci su uvijek dobijali pravu poslasticu, tortu sa više filova a prave domaćice znaju koliko takve teško uspiju.
“Tamla Motown” jeste ime diskografske kompanije koja je u šezdesetim i dijelom sedamdesetim bila praktično sinonim za sve najbolje u svijetu soula, fanka i ritam & bluza. Ovu rečenicu ne bih ni napisao i smatrao bih je suvišnom, da sudbina te kompanije nije bila toliko čudna da se toga danas sjećaju samo profesionalci. Još je čudnije da njena zaostavština danas živi kroz potpuno neočekivane nosioce, a bijeli dečko sa Ostrva sigurno nije bio baš viđen za tu ulogu. Kako je pokazao kroz davni album “Get Happy”, ali i kroz nekoliko pjesama ovdje taj zadatak časno odrađuje jer mu naprosto sjajno leži.
Odrastao u Londonu, ali i Liverpulu, Elvis jednostavno nije mogao izbjegne, a nije se ni trudio, da izbjegne pečat “fabulozne četvorke”. Nebrojeno puta, ponajviše na “Imperial Bedroom” a ovdje u “I Let the Sun Go Down” ta prirodna simbioza funkcioniše, a može da se čita i kao posveta ovog mjeseca preminulom Geoffu Emmericku koji je bio dio te priče na više načina. Vrijedi, opšte kulture radi, reći da je kao snimatelj bio desna ruka Georgea Martina na svim ključnim albumima The Beatles, od “Revolvera” pa dalje. Elvisova fascinacija Bitlsima nikad nije bila upitna, mada je kao klinac uspio da njihove autograme koje mu je nabavio njegov otac, takođe muzičar, Ross MacManus, ošteti makazama kako bi mu stali u spomenar.
Da “Lažni Elvis” nije tek intelektualac zalutao u rokenrol to već odavno znamo, a da su to prepoznale i istinske aždaje poput Bucharacha ili Toussainta je još manja nepoznanica. Uostalom, albumi “Painted From Memory” i “The River in Reverse” su živi dokaz da vas u tu ligu ne ubacuju tek pare nego mnogo važnije da li su vas prepoznali kao real deal. Ovdje se saradnja sa Burtom ponavlja i čuje u tri pjesme koje potvrđuju da je opet u pitanju kombinacija kao na nebu nastala. Ona u kojoj Elvis čuva Burta od pretjeranog patosa a on njega od pretrpavanja stihovima. Saradnja ove dvojice velikana je počela u filmu “Grace of My Heart” iz 1996. koji se posredno, ali vrlo jasno bavio velikom Carole King. Reminiscencija na taj film ovdje nije samo singl sa “Look Now” – “Unwanted Number” koji je Elvis tada prvi put objavio, nego i saradnja sa samom Carole King s kojom je napisao “Burnt Sugar Is So Bitter”.
Na dodatnom CD-u koji prati ovaj album nalazi se i “Adieu Paris (L'Envie Des Etoiles), otpjevana naravno na francuskom, pa se naprosto nemoguće ne sjetiti se Elvisa kako pjeva “She” a onda vas sve to dovede do Charlesa Aznavoura i shvatite ono što je Costello odavno shvatio i pretočio u djelo – da je to sve jedna te ista pjesma. Da se računa samo uspjeh autora koji je tu pjesmu obukao u jedno od bezbroj odijela. Možda odijelo ne ispadne svaki put perfektno skrojeno, ali “Look Now” je jedno upravo takvo. Ono savršeno pristaje svakom modelu, pa i ženskom te ne čudi da je čak 5 od 12 pjesama ovdje napisano u ženskom licu. Pjesme Elvisa Costella pogađaju u srce sve oni koji ga imaju. Ako ne vjerujete vratite se prvom linku u ovoj kolumni.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.