Stiže mi poruka, 19. novembra, u 23.17 časova. Sadržaj iste je: “Napulj?”. Iste sekunde sam pomislio, to se ne odbija.
Nakon nekoliko razmijenjenih poruka sa Goranom, uslijedio je njegov poziv. Razgovarali smo 15 minuta, već tada sam bio gotovo siguran da ću ići.
Bio sam iskren prema dužnicima svojim
Gledati Zvezdu u Napulju! To je možda i neki navijački vrh… Razmišljao sam o tome, o svim detaljima u vezi tog gostovanja. San nije htio na oči skoro dva sata.
Kako se dan polaska na put bližio, a dogovori oko detalja puta bili sve jasniji, valjalo je rešiti još samo jednu “sitnicu” – obezbijediti novac za put. Nemala cifra za naše uslove, više od 200, a manje od 300 evra.
Bio sam iskren prema dužnicima svojim, kao što sam iskren dok vama ovo pišem:: Ljudi, trebaju mi pare za utakmicu, pa da ubrazmo proces…”
Naplata je uspjela. A i da nije… Ma išao bih makar nemao šta jesti. Ostavio bih i posljednju marku i ne bih mislio o računima i obavezama. Ta dva dana sam živio ljepše i bolje.
Lično, potpisnik ovih redova nije neki ljubitelj odlaska na more, ali zato je “bolesnik” za te dvije boje – crvenu i bijelu.
Za Napulj je kao dio pripreme bila i “obavezna lektira” par putopisa o tom gradu i šta vas tamo sve može očekivati. Pazite, radi se o “vrućem” gostovanju za sve evropske navijače.
Uprkos svemu, nas petorica smo krenuli iz Banjaluke. Braća Goran i Predrag, Slobodan, Draško i ja. Ekipa koja je “kliknula” na prvu, iako se nismo svi poznavali prije tog puta. Odlazak na utakmicu i sam meč je nešto što najbolje povezuje ljude. Još niko nije objasnio fenomen kada ljubiš i grliš nepoznatog čovjeka pored sebe kada tvoj tim da gol.
Na put smo krenuli “puni” hrane i pića, kao da ćemo tamo biti sedam dana, ali smo “smazali” sve na kraju… Polazak u utorak nešto prije ponoći, iz uglednog ugostiteljskog objekta “Sangria” pa pravac “Čizma”. Red piva, red klope, malo spavanja na putu dugom gotovo 1 300 kilometara.
Via Toledo bilo je prvo odredište
Po dolasku smjestili smo se u hotel koji je bukvalno uz luku. Poslije nešto više od 12 sati puta, nakon što smo se osvježili, pravili smo plan kako i šta dalje. Do utakmice smo imali još dobrih par sati. U gradu pod Vezuvom dočekala nas je ugoda temperatura 16 stepeni Celzijusa, ljudi koji su punili kafane i spremali se za meč. Naša gazdarica, Edita nam je objasnila kud treba da idemo, međutim, dok smo se mi dogovarali kako i kuda ćemo, njen suprug se ponudio da nas odveze do mjesta na kom se trebamo naći sa ostalom ekipom koja “cuga” od ranih jutarnjih časova.
Čovjek nas je provezao kroz centar grada, ćutke, nije govorio engleski, ali je “znao” šta želimo da vidimo.
Via Toledo, bilo je naše odredište, ulica u kojoj je i simpatični kafić u kojem pet točenih piva 0,33 litra košta 30 evra, a konobarica Laura je već ostavila broj jednom od momaka koji će ostati u Napulju 15 dana. Nadam se da će on biti uspješniji od naših fudbalera.
Tu se dešavalo nešto što Napulj, ali ni mi sa ovih prostora nikada nismo vidjeli. Pomenuh već da je taj grad “vruće” gostovanje, toliko da protivnički navijači gotovo kriomice idu na stadion, a o nekom pjevanju kroz grad da ne pričam.
Međutim, sa navijačima Crvene zvezde to nije slučaj…Napolitanci veoma respektuju nekadašnjeg prvaka Evrope i njegove navijače, čak su jednom prilikom i došli na tribinu Beograđana sa idejom da se pobratime sa “delijama”, ali pošto je jedan od principa Zvezdinih navijača da je bratstvo moguće samo sa pravoslavnim grupama, ta ideja nije prošla.
“Beograd je samo Crvena zvezda”
Ipak, ostalo je to poštovanje i uvažavanje, o čemu svjedoči i jedan grafit osvanuo dan prije utakmice u tom gradu – “Beograd je samo Crvena zvezda”.
Pjesma “delija” je odzvanjala centrom grada, a domaćinima se najviše svidjela ona gdje se proziva najveći rival Juventus. Italijani su se oduševili i kada su čuli da “delije” pjevaju svoju navijačku pesmu na melodiju “Bela ćao” (Bella ciao). Iako ne razumiju tekst koji pjeva o Crvenoj zvezdi, prolaznici su stajali i snimali gostujuće navijače.
“Napolitana”
P. S. Da ne zaboravim, probajte picu obavezno! Takav ukus i recept nigdje nećete pronaći, niti ćete se pokajati… “Napolitana” će vas oduševiti, provjereno… I Napulj, naravno!
Ljudi u tom gradu vole i razumiju fudbal, svi prate Napoli, sve je u znaku Napolija. Čak i naša gazdarica zna recimo ko je Ivan Terrible (Ivan Bogdanov ili Ivan Grozni, kako ga zovu od Đenove). Ali znaju i ko je Stella Rossa, a upamtiće i navijače Zvezde koji su oduševili lokalne stanovnike. S druge strane, toliko ljubaznosti i osmjeha, radosti života i volje da vam izađu u susret malo gdje ćete naći. Napoli i Napolitanci su sjajni…
O tome govori i ona druga stvar koju mi sa ovih prostora gotovo nikad nismo vidjeli. Sjedili smo ispred kafane i pejvali, nas 30-ak kad je jednom od nas prišla prava italijanska dama, kao iz filma, sa cigaretom u ustima sa željom da joj neko pripali istu. Ostali smo u čudu… Komentarisali smo da ne možemo da zamislimo naše dame da to urade.
Pjesma, lijepe žene, pivo…
Žene u Napulju su sjajne, sa dosta stila, lijepe i svjesne toga, poput naših. Mame poglede, ali su nekako spontanije i “nisu ljute” kao u onoj pjesmi Idola.
Pjesma, lijepe žene, pivo koje teče venama, sve je to lijepo, ali nam valja platiti i krenuti. Pivo plaćeno, ali Laurin kolega konobar nešto signalizira. Ne razumijemo ga, ali brzo dobijamo objašnjenje da traži bakšiš. Izvini majstore, pet evra je OK? Složio se!
Popili smo taj dan sve, od piva, rakije, viskija, jegera…na putu do metroa koji nas vodi do stadiona “San Paolo”. Malo dalje od centra nailazili smo na dijelove grada koji su klasične favele. Kao da se vraćate u neko prošlo vrijeme gledajući oronule kuće, veš koji se suši na prozorima, prave pijace na asfaltu i garaže koje su u samoj kući, a iz kojih se direktno ulazi u dnevnu sobu.
Metro je bio besplatan za goste iz Srbije, Republike Srpske, ali i za one iz Las Vegasa, Vankuvera, Londona, Švedske i nema odakle sve nas nije bilo.
Park na kome smo se grupisali pre meča bio je naše sljedeće odredište. Pjesmom i pivom smo i tu skraćivali vrijeme do početka meča. U kafiću u kom smo bili ugledah dvije blizanke, poznate su mi… Hmm, čini mi se da su u pitanju one dvije Argentinke što vole Zvezdu i Srbiju…
Šarmante Kamila i Franka
Bio sam u pravu, sestre Kamila i Franka, dvije šarmantne mlade dame… Nakon fotkanja i razmijenjenih podataka sa društvenih mreža, sljedeće druženje zakazali smo u Banjaluci… Čule su za grad na Vrbasu, nisu bile nikad, a žele doći – rekoh: “Morate”!
Oko “San Paola”, prolazili smo kroz grupe domaćih navijača… Nikakvu neprijatnost nismo doživjeli, naprotiv, slikanje i osmjesi su dominirali.
Dok smo tražili naš ulaz, broj 26 prolazili smo kroz masu Napolitanaca koji dva, po dva ulaze u najvećem redu… Naravno kod nas se napravio “čep” na ulazu, imam osjećaj da smo svi željeli ući prvi i odmah…
Trostruka kontrola, slaba, ali i puna razuma i strpljenja, možda i previše za naše standarde, ali došli smo do stepenica koje vode na tribine stadiona “Sveti Pavle” .Stepenice su “teške”, možda najsličnije onima na “Maksimiru”. Ko je bio, zna o čemu pričam.
“San Paolo”, kultno mjesto svjetskog fudbala, izgrađen 1959. godine, renoviran 1990. za Mundijal u Italiji. “Miriše” na fudbal, grandioznošću ostavlja bez daha. Nije posljednji “krik” mode, nije svemirski brod kao npr. zdanje u Krasnodaru, ali ima “ono” nešto.
Prosto, vuče te da se “natpjevavaš” sa domaćim pristalicama, a to je ono najljepše u fudbalu, da nas 4 000 pokuša da nadglasa njih 40 000! I u većem dijelu susreta to uspije!
Maestro Marin u Dejinom maniru
Utakmica kao utakmica, brzo je domaćin postavio stvari, lako dobio prvi dio 2:0, na početku drugog poveo 3:0. Međutim, tada je na terenu “zaplesao” maestro Marko Marin i u maniru Deje Savićevića, povezao redove Zvezde i asistirao za gol El Fardu Benu. Kada se još razigrao rekovalescent Dušan Jovančić, te najslabije čuvana tajna Crvene zvezde i srpskog fudbala, mladi Dejan Joveljić, umalo da srpski predstavnik meč nije uveo u neizvjesnu završnicu.
Ovako, fudbaleri u crvenim dresovima zaslužili su aplauze samo za drugo poluvrijeme, ali i najavili da mogu znatno više, možda dogodine.
Spektakl nije prestao s posljednim sudijskim zviždukom, Naprotiv, pravila UEFA su jasna, gostujuće pristalice mogu napustiti stadion tek kad posljednji domaći navijač izađe. U narednih 45 minuta, dok nas nisu pustili vani, pjesma nije stajala. Naprotiv, bila je sve jača, jer zaboga, Zvezda je život, sve drugo su sitnice!
Novinar portala Ilnapolista.it Masimilijano Galo napisao je sljedeće:
– Više od devedeset minuta neprekidne pjesme, sa bubnjevima, uz pjesme Bela ćao i Bandijera rosa. Kao u snovima. Fudbal kao u snovima djeteta. Ispunili su mi srce i vratili su mi neka stara sjećanja, na vrijeme kada sam se kao dijete zaljubio u bubnjeve, zastave i različite ljudske figure čija osjećanja zavise od onog što se događa na terenu.
Ponosan na 4 000 “luđaka”
Masimilijano se na tome nije zaustavio:
– “Crveno-bijeli” su posljednji u svojoj grupi Lige šampiona, takmičenja koje nisu igrali 27 godina. Imaju male šanse da prođu dalje, primili su tri gola, prvi za 10 minuta, ali ništa nije uticalo na navijače. Bubanj, pjesme, zastave, horsko pjevanje. Bilo je veselo, nije bilo nasilja, a naročito je upečatljivo petominutno pjevanje “Bela ćao”. Na kraju utakmice, Napolitanci su otišli, “San Paolo” je ostao prazan, gostujući navijači su prema odredbama policije morali da ostanu malo duže. Izgubili su sa 1:3, nastavili da pjevaju. Slušao bih ih satima. Kada bih mogao da se vratim na dan rođenja, rekao bih da sam navijač Crvene zvezde!
Dan poslije meča, prije polaska prošetali smo još malo uz more. Prepustio sam se lijepom vremenu, uživao u pogledu na brda oko Napulja, plavetnilu mora koje zapljuskuje luku. Imao sam, kao što moj drugar Miki napisa, osjećaj kao da smo pobijedili. Bio sam ponosan na momke koji su pokazali u drugom dijelu da mogu da se u gostima “ponosaju” sa ekipom koja je i moćnom Juventusu kost u grlu. Bio sam ponosan na nas 4 000 “luđaka” na tribinama koji smo nadglasali sve oko nas. Bio sam ponosan na ovaj poduhvat nas petorice koji smo sve svoje obaveze zanemarili da bi uživali u tih 90 minuta.
“U Banjaluci pada snijeg”, glasi poruka koju je dobio neko od nas i koja nas je prenula iz “sna”. Gotovo u istom momentu sam ugledao starijeg gospodina od 60-ak godina kako gol do pasa vuče čamac. Hmmm, rekoh sebi uživaj još malo.
“Vidi Napulj i umri”
Ne kaže se džabe: “Vidi Napulj i umri”! Ako Vas put nanese, na bilo koji način, nemojte se dvoumiti, put pod noge i pravac jug Italije. Ukoliko ste navijač Zvezde, prođite kroz grad u crveno-bijelom dresu, vidjećete reakciju…
Neka mi ne zamjere moji prijatelji “grobari”, Partizanov dres dole izbjegavajte, vjerujem da ste shvatili koliko ne vole Juve i sve što ima veze sa crno-bijelom bojom.
Dejan Kondić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.